Ugluho prođe vijest, objavljena u Jutarnjem listu, da od jeseni na Trećem programu Hrvatskoga radija više neće biti mjesta za posljednje dvije emisije koje je uređivao Danijel Dragojević. Odluka je donesena davno, još prije mjesec i pol dana, a do javnosti je doprla samo zato što je jedan pjesnik mlađe generacije, zbunjen i žalostan, ispričao našoj novinarki što se dogodilo. Zatim je u dnu stranice, tamo gdje bi se objavila i vijest o smrti nekoga važnog pisca, novinarka ukratko prepričala događaj.
Donesena je i poslovično nesuvisla poslanica glasonoše HRT-a, kojemu se ime piše prema jednom pravopisnom pravilu, a prezime prema skroz drugom, i to je, manje-više, bilo uglavnom sve. Dnevni komentator Novoga lista Predrag Lucić ispratio je Dragojevićeve emisije prigodnim mementom, dok ostale novine, kao ni radio i televizija, nisu našle prostora ni povoda za koju riječ o ovoj antirecesijskoj mjeri, kojom će, nema u to nikakve sumnje, biti ušteđeno nešto malo kuna i puno smisla i talenta.
Danijel Dragojević oprašta se tako od radija s navršenih sedamdeset pet godina, čiste glave i pri snazi. U poslu kojim se on bavi, a Dragojević je pisac, u mirovinu se ide na dva načina, putem groba ili putem alzhajmera. On nije član ni Društva hrvatskih književnika, ni Hrvatskog društva pisaca. Nije akademik, ne daje intervjue ili izjave za medije. Poodavno je tako odlučio, što je njegovoj javnoj figuri pridodalo nešto asketsko i čudačko. A ustvari, bila je to savršena zaštita od male sredine i obilja njezinih malih pisaca, koji zbog nečega vjeruju da je književnost sportska disciplina na ispadanje i kojima se zbog nečega čini da su im u tom natezanju, gombanju i štipanju najopasnija konkurencija oni rijetki veliki pisci.
Nemoguće ga je imitirati
| Dragojević se oprašta od radija tiho, čiste glave i pri snazi. Nije akademik, ne daje izjave, ali to je savršena zaštita od male sredine i obilja njezinih malih pisaca |
U hrvatskoj poeziji i esejistici njegov tekst vazda se činio apartnim i nepripadajućim. Sam Bog zna na koga i na što on misli kada izgovara riječcu mi. Nemoguće ga je bilo imitirati, a oni koji su to pokušavali, ispisivali su očajno dosadne stihove i rečenice, dozlaboga pretenciozne ili prazne kao ljuske kikirikija. Njegovi stihovi, međutim, i njegove rečenice, čitaju se kao da su napisani lako i uvijek s nekim neotklonjivim razlogom, sa smislom i s emocijom.
Otišao je s radija bez riječi
Jednom davno, sigurno prije trideset godina, pročitao sam i od riječi do riječi, vjerujem doživotno, upamtio takvu jednu njegovu pjesmu. Zove se Trava: „Kada uđeš u travu, ne vidim te, ali po talasanju trave pratim tvoj hod, i znam da ćeš uskoro na drugom kraju izletjeti kao prepelica.”
U neka po hrvatsku književnost bolja i sretnija vremena, u Beogradu je 1985, u jednoj elegantnoj bijeloj Nolitovoj ediciji tiskana knjiga eseja „Rasuti teret”. Pisalo se o toj knjizi na sve strane u posljednjih nekoliko sezona mira na jugoslavenskome kulturnom prostoru, tako da bi se danas, skoro četvrt stoljeća kasnije, iz sredovječne perspektive jednog čitatelja, moglo reći da je „Rasuti teret” bio među posljednjih nekoliko velikih knjiga koje su svoj knjiški život jednako živjele i u Zagrebu i u Beogradu. I danas ga spomenemo u našim prekodunavskim razgovorima, jer nas je obilježio na izlasku iz adolescencije, kada se obično i čitaju knjige koje čovjeka omađijaju za cijeli život. Ima u „Rasutom teretu” jedan esej, čitava jedna mikrosaga, s naslovom „Otac Miljenka Stančića”, koje se sjetim kad god se bolno udarim o rub stola ili malim nožnim prstom zahvatim stranicu kreveta. Iako sam malo pred rat ostao bez te knjige, kada zatvorim oči i sad je imam pred očima.
Danijel Dragojević otišao je s Hrvatskog radija bez riječi. Kao što je i sve drugo radio bez riječi.
Jedinstven i neusporediv
Ono što je, možda, o svemu rekao prijateljima ili bližnjima, naprosto se ne broji. To čak ne može biti ni predmet trača. Da je drukčije prirode i da je želio skandal, taj bi se skandal i dogodio. Dragojević to nije htio, nego je otišao kao što se i odlazi kad poslodavac odluči da si tehnološki višak. Uostalom, tako ovih dana i mjeseci odlaze deseci, stotine, tisuće i desetine tisuća novinara, kancelarijskih službenika, konobara, poštara, vozača, uličnih čistača… To je, je li tako, danak u krvi, krizi i recesiji.
Međutim, kada se među tom našom braćom nađe pisac čiji je tehnološki sklop jedinstven i neusporediv s onim što se u nas smatra književnom i novinarskom matricom i maticom; kada se među njima nađe pisac koji je sav jedna velika i sjajna hrvatska književnost, tada imamo mali problem. Tojest imamo dva mala problema. Prvi je što je cilj i smisao hrvatske kulture u kojoj Danijel Dragojević može biti tehnološki višak, zastarjeli model, vješalica za otpis? Drugi je tko takvo što odlučuje?
Književnost je važna
O prvom bismo problemu govorili kada bi u novinama postojala rubrika kulture ili - ne daj Bože tog troška u recesiji - prilog za kulturu. Ovako nema mjesta. O drugom, pak, problemu trebalo bi se, ipak, nešto reći. Danijela Dragojevića otpisuju, a Treći program Hrvatskoga radija, sad je to već sasvim jasno, ali i potvrđeno iz pouzdanih i za cijelu stvar sudbinski zainteresiranih izvora, guše, financijski i kadrovski iscrpljuju i vode prema gašenju uz što manje skandala, ljudi bez biografija u hrvatskoj kulturi i novinarstvu, na čelu s fascinantno beznačajnim Vanjom Sutlićem.
Taj čovjek je, legenda kaže, po novinarskom zadatku pred prve izbore 1990 na televizijskoj porti dočekivao Franju Tuđmana, samo da ga sprovede do studija. Time je njegova uloga u povijesti trebala biti okončana. Ali, eto, nije.
Danas je, na žalost, ovo zemlja u kojoj su vanjasutlići, kao i svi drugi slični tipovi čija imena i prezimena nekako djeluju kao da su posuđena skupa sa smokingom ili su ih zadužili kao službeni mobitel i menadžersku karticu, presuđuju Hrvatskoj nemajući pojma što je njoj nesretnici Danijel Dragojević.
Ne znaju vanjasutlići, jer nemaju čime znati, da je Hrvatska još samo po Dragojeviću i po svojoj književnosti Hrvatska. Kao što je i Italija samo po svojim velikim piscima Italija. Da nije književnosti, sve bi se hrvatsko svelo na nemušti ljudski talog ispod uzburkanih voda vodokotlića.
Miljenko Jergović
