Pakirajući se prema jugu ubacio sam u prtljagu i jedan knjižurak prikladnog naslova: “Ljeto”. Jako volim vjerovati kako susreti s nekim knjigama, baš kao i s nekim osobitim ljudima, nipošto nisu slučajnost, nego rezultat obostranog traženja i žudnje. I spremnosti.
Moju je spremnost tako čekala i ova zbirka eseja Alberta Camusa (u izdanju Ceresa i prijevodu Višnje Machiedo). Kada sam prije nekoliko dana u predvečerje odlutao prema vrhovima planine Svilaje, nisam znao da je to hodočašće kojim ću zaslužiti radost prisnog razumijevanja nekih od riječi i misli velikog Francuza. I obrnuto - Camusovo traženje “mira kamenja” i utaživanje “gladi za vrijesom” dalo je novi smisao i svjetlo slikama, zvukovima i mirisima koje sam bio ubrao na vrletima mitske planine Dalmatinske zagore.
Sa Svilaje sam gledao kako sunce polako tone za njenu sestru Prominu čija se sjena nad Petrovim poljem pretvarala u noć u kojoj su se, daleko, daleko, palila svjetla Drniša. A sve to uz šapat vjetra s Dinare koji bi mi se svako malo došuljao s leđa, podižući zanosne oblake ljekovitog mirisa rascvjetanog vrijesa.
S nježnošću sam mislio na ljude u dolini o kojima toliki naši člankopisci iz svojih velegradskih salona često, olako i naprečac sude te sa strahom, ili čak i prezirom zaziru od njihovih nesreća, a još više njihovih veselja.
I onda pročitam kako se u eseju “Zagonetka” Camus prisjeća odbijanja sunčanih valova od poljane na provansalskom gorju Luberon i sam sebe pita: “Kako sam se mogao kladiti na besmisao s toliko sunca u pamćenju?”
Zdvajajući kako se Hegel usudio moderan grad proglasiti jednim pogodnim tlom na kojem čovjek može postati svjestan samoga sebe, Camus u “Heleninom progonstvu” mirno izjavljuje: “Priroda je ipak uvijek tu. Ona suprotstavlja svoja mirna nebesa i svoje razloge ljudskoj ludosti”.
Ne mogu nikako zamisliti kako se netko može popeti na bilo koju takvu planinu, a da se ne očisti od svake zle i loše misli. Pa bio to za Francuze jednako mitski Luberon ili vukovima, zvijezdama i vilama napućenu Svilaja. Znam, čuđenje mi je naivno. Svatko za sobom vuče breme svoje duše i bilo bi prejednostavno i prelijepo kad bi jedan ćuh vjetra, ili čak i urlik bure, mogao otpuhati svu nečistoću kojoj u prirodi nema mjesta. Jer, baš kao što se neki upravo na planinskim vrhovima još više uzohole, tako se drugima to isto događa kada se uspnu na brda pročitanih knjiga i pokupljene pameti. Izgube negdje putem zanimanje, razumijevanje i ljubav prema stvarnim ljudima i njihovim neprocjenjivo važnim pojedinačnim životima i sudbinama.
Najgore što čovjek s bilo kakvog vrha može uputiti onima u ravnici jest oholi prezir, umjesto želje da siđe natrag i svoje sestre i braću pokuša prosvijetlili i obogatiti prometejskom vatrom i slobodom koju je tamo gore mogao osjetiti.
Strašan naslov eseja “Prometej u paklu” najbolje objašnjava godina nastanka - 1940. Tamo Camus kaže: “Dosta je jedna večer u Provansi, jedan savršeni brežuljak, miris soli, da bismo opazili kako sve treba tek učiniti. Moramo iznova otkriti vatru...”
Očito je trebalo da se prvo uspnem na Svilaju, nad tu prečesto vrijeđanu i još neotkrivenu hrvatsku Provansu, pa da mi se obrati knjiga koju inače vjerojatno ne bih tako ozbiljno saslušao i toliko živo razumio. I nama ovdje i danas silno trebaju Camusovi “Prometejevi ljudi” koji će “u najmračnijem srcu povijesti, ne prekidajući svoj tegobni zanat, zadržavati pogled na zemlji i na neumornoj travi.”
A prometejski uzor, kako ga postavlja Camus, “prikovani je heroj koji čuva svoju mirnu vjeru u čovjeka... tvrđi od svoje stijene i strpljiviji od svog lešinara”. I zato sada i ubuduće, kad se sjetim šuštanja vjetra s Dinare kroz svilajske i whitmanovske vlati trave, ja čujem riječi Alberta Camusa o prometejskoj volji koja “ništa ne razdvaja niti isključuje, koja je uvijek pomirivala, a pomirivat će i ubuduće bolno srce ljudi s proljećima svijeta”.
Ponekad mi se čini da je pomirivanje nekih urbanih arbitara i mudraca s plemenitim duhom i u tolikim velikim ljudima očitovanim genijem Dalmatinske zagore još daleko teži zadatak. Treba samo biti tvrd i uporan.
Branimir Pofuk
