Pakirajućise prema jugu ubacio sam u prtljagu i jedan knjižurak prikladnognaslova: "Ljeto". Jako volim vjerovati kako susreti s nekim knjigama,baš kao i s nekim osobitim ljudima, nipošto nisu slučajnost, negorezultat obostranog traženja i žudnje. I spremnosti.
Moju jespremnost tako čekala i ova zbirka eseja Alberta Camusa (u izdanjuCeresa i prijevodu Višnje Machiedo). Kada sam prije nekoliko dana upredvečerje odlutao prema vrhovima planine Svilaje, nisam znao da je tohodočašće kojim ću zaslužiti radost prisnog razumijevanja nekih odriječi i misli velikog Francuza. I obrnuto - Camusovo traženje "mirakamenja" i utaživanje "gladi za vrijesom" dalo je novi smisao i svjetloslikama, zvukovima i mirisima koje sam bio ubrao na vrletima mitskeplanine Dalmatinske zagore.
Sa Svilaje sam gledao kako suncepolako tone za njenu sestru Prominu čija se sjena nad Petrovim poljempretvarala u noć u kojoj su se, daleko, daleko, palila svjetla Drniša.A sve to uz šapat vjetra s Dinare koji bi mi se svako malo došuljao sleđa, podižući zanosne oblake ljekovitog mirisa rascvjetanog vrijesa.
Snježnošću sam mislio na ljude u dolini o kojima toliki naši člankopisciiz svojih velegradskih salona često, olako i naprečac sude te sastrahom, ili čak i prezirom zaziru od njihovih nesreća, a još višenjihovih veselja.
I onda pročitam kako se u eseju "Zagonetka"Camus prisjeća odbijanja sunčanih valova od poljane na provansalskomgorju Luberon i sam sebe pita: "Kako sam se mogao kladiti na besmisao stoliko sunca u pamćenju?"
Zdvajajući kako se Hegel usudiomoderan grad proglasiti jednim pogodnim tlom na kojem čovjek možepostati svjestan samoga sebe, Camus u "Heleninom progonstvu" mirnoizjavljuje: "Priroda je ipak uvijek tu. Ona suprotstavlja svoja mirnanebesa i svoje razloge ljudskoj ludosti".
Ne mogu nikakozamisliti kako se netko može popeti na bilo koju takvu planinu, a da sene očisti od svake zle i loše misli. Pa bio to za Francuze jednakomitski Luberon ili vukovima, zvijezdama i vilama napućenu Svilaja.Znam, čuđenje mi je naivno. Svatko za sobom vuče breme svoje duše ibilo bi prejednostavno i prelijepo kad bi jedan ćuh vjetra, ili čak iurlik bure, mogao otpuhati svu nečistoću kojoj u prirodi nema mjesta.Jer, baš kao što se neki upravo na planinskim vrhovima još višeuzohole, tako se drugima to isto događa kada se uspnu na brdapročitanih knjiga i pokupljene pameti. Izgube negdje putem zanimanje,razumijevanje i ljubav prema stvarnim ljudima i njihovim neprocjenjivovažnim pojedinačnim životima i sudbinama.
Najgore što čovjek sbilo kakvog vrha može uputiti onima u ravnici jest oholi prezir,umjesto želje da siđe natrag i svoje sestre i braću pokušaprosvijetlili i obogatiti prometejskom vatrom i slobodom koju je tamogore mogao osjetiti.
Strašan naslov eseja "Prometej u paklu"najbolje objašnjava godina nastanka - 1940. Tamo Camus kaže: "Dosta jejedna večer u Provansi, jedan savršeni brežuljak, miris soli, da bismoopazili kako sve treba tek učiniti. Moramo iznova otkriti vatru..."
Očitoje trebalo da se prvo uspnem na Svilaju, nad tu prečesto vrijeđanu ijoš neotkrivenu hrvatsku Provansu, pa da mi se obrati knjiga koju inačevjerojatno ne bih tako ozbiljno saslušao i toliko živo razumio. I namaovdje i danas silno trebaju Camusovi "Prometejevi ljudi" koji će "unajmračnijem srcu povijesti, ne prekidajući svoj tegobni zanat,zadržavati pogled na zemlji i na neumornoj travi."
Aprometejski uzor, kako ga postavlja Camus, "prikovani je heroj kojičuva svoju mirnu vjeru u čovjeka... tvrđi od svoje stijene istrpljiviji od svog lešinara". I zato sada i ubuduće, kad se sjetimšuštanja vjetra s Dinare kroz svilajske i whitmanovske vlati trave, jačujem riječi Alberta Camusa o prometejskoj volji koja "ništa nerazdvaja niti isključuje, koja je uvijek pomirivala, a pomirivat će iubuduće bolno srce ljudi s proljećima svijeta".
Ponekad mi sečini da je pomirivanje nekih urbanih arbitara i mudraca s plemenitimduhom i u tolikim velikim ljudima očitovanim genijem Dalmatinske zagorejoš daleko teži zadatak. Treba samo biti tvrd i uporan.
Branimir Pofuk
