Kad pogledate prve dvije epizode nove britanske mini-serije “Titanic”, zaključit ćete da štošta niste znali o nekad najvećem putničkom prekooceanskom brodu na svijetu, koji je točno prije sto godina, 10. travnja 1912., isplovio iz britanskog Southamptona prema New Yorku i pet dana kasnije potonuo na dno Atlantica, odnoseći preko tisuću i pol ljudskih žrtava. Putovanje je trebalo trajati samo tjedan dana, ali je prekinuto zbog kobnog sudara s ledenim brijegom.
Zasigurno niste imali pojma o tome da su neki putnici poveli sa sobom i kućne ljubimce, koji su najprije bili zatočeni u kavezima, a zatim bi trčkarali i palubom. Također, imućne obitelji imale su uz sebe i služinčad, koja je pak boravila u posebnim prostorijama u drugom razredu. Njihova druženja i gloženja te paralelno življenje s njihovim gazdama po svoj bi vas prilici podsjetilo na seriju “Downton Abbey”, koju HRT emitira nedjeljom. Nimalo slučajno, jer je i mini-seriju “Titanic” napisao isti autor, Julian Fellowes, koji još od svog Oscarom nagrađenog scenarija za “Gosford Park” Roberta Altmana prodaje identičnu formulu: priče o bogatašima bile bi potpuno nezanimljive ukoliko se u njima ne bi našlo mjesta i za peripetije njihovih sluga.
Rudiment priče
Fellowes se u “Titanicu” odlučio na svojevrstan eksperiment: u prvoj epizodi izložio je rudiment priče, isplovljavanje broda i početak njegova potonuća, u drugoj se vratio malo unatrag, na razdoblje dok se brod zgotovljavao u Belfastu. Jedan od protagonista je irski inženjer, katolik, koji za sebe u domovini ne vidi ni političke niti ekonomske perspektive, pa povede svoju obitelj na Titanic, nadajući se boljim šansama u Americi. U toj epizodi ponavljaju se neke scene iz prethodne, samo što je sada neki drugi lik u dramskom fokusu. Emitiranje mini-serije završit će narednog tjedna i tek tada ćemo imati cjelokupnu sliku što se sve događalo na brodu i - dakako - tko će poginuti a tko ne.
Sudeći po reakcijama publike, ta narativna strategija nije baš najbolje primljena: prvu epizodu pratilo je 7,4 milijuna gledatelja u Velikoj Britaniji, što je impresivan rezultat, ali slabiji od onoga što ga je postizala serija “Downton Abbey”. Druga se epizoda srozala na 4,7 milijuna gledatelja, a tko zna koliko će ih preostati da prati posljednju, četvrtu epizodu.
Lokacije u Beogradu
Komercijalni tv kanal ITV - koji je producirao i “Downton Abbey” - nema razloga za zabrinutost. U “Titanic” je, istina, uložio puno, snimalo se uglavnom u Mađarskoj, u glumačkoj ekipi nema zvijezda, ali su sve hvaljeni profesionalci - od Linusa Roachea i Stevena Waddingtona do Geraldine Somerville i Jamesa Wilbyja - a dio troškova snosili su kanadski i mađarski partneri. No, nesumnjivo je da će serija postići međunarodni uspjeh, jer koja bi tv mreža bila tako lakomislena da ne kupi takav proizvod u godini Titanica!
“Titanic” nije jedina serija koja se ovih dana nudi na tržištu. Upravo se grozničavo dovršava serija od 12 epizoda naslovljena “Titanic: Krv i čelik”, nastala u talijansko-francusko-irsko-britanskoj koprodukciji, s budžetom od 30 milijuna dolara, koja dokumentira 15 godina planiranja i gradnje toga broda u Belfastu, pothvat na kojem je stradalo preko stotinu ljudi. U glavnim su ulogama talijanska glumica Alessandra Mastronardi i karizmatični shakespearijanac Derek Jacobi, no u epizodama su i Chris Noth (igra tajkuna J. P. Morgana) i Neve Campbell iz horor serijala “Vrisak”. Kako bi se što više uštedjelo, dio lokacija napravljen je u Beogradu.
Film katastrofe
To je tek dio televizijske ponude vezane uz Titanic: National Geographic snimio je tri nova dokumentarca, a repriza poznatih filmova snimljenih o zlosretnom brodu bit će napretek, od njemačkog, izrazito antibritanskog “Titanica” iz 1943. godine, hollywoodskog imenjaka iz 1953., pa do izvrsnog britanskog filma katastrofe “Noć za sjećanje” iz 1958.
Čak 11 Oscara
Ipak, glavnu atrakciju predstavlja obnovljena premijera “Titanica” Jamesa Camerona iz 1997., ali u 3-D verziji, koja se od jučer prikazuje i u našim kinima. Svojedobno najkomercijalniji film svih vremena (s prvog mjesta nedavno ga je skinuo jedan drugi Cameronov film, 3-D SF spektakl “Avatar”) imao je izrazito burnu produkciju, uglavnom u Meksiku, a kada su se troškovi snimanja popeli umjesto predviđenih 100 milijuna dolara na vrtoglavih 200 milijuna, kompanija Fox je podijelila ulaganja i tržište s kolegama iz Paramounta, što je poslije požalila. Film, istina, nije naprečac osvojio publiku, ali kako zarada tjednima nije padala, a zanimanje je pojačalo i 11 Oscara, bruto utržak se zaustavio na milijardu i 850 milijuna dolara, što je bio dotadašnji rekord.
Cameron je novu 3-D verziju spektakularno promovirao ronjenjem u posebno patentiranoj podmornici Deepsea Challenger na najnižu točku Zemljine kugle, 11 kilometara duboku jamu u Zapadnom Pacifiku, i postao prvi čovjek koji je ostvario taj podvig. O svom iskustvu napravit će i 3-D dokumentarac. Poslije se presvukao i pohitao u London, na premijeru 3-D “Titanica”, kojoj je prisustvovala samo Kate Winslet, budući da njezin partner Leonardo DiCaprio završava u Americi špageti-vestern Quentina Tarantina “Oslobođeni Django”.
Tradicija Hollywooda
Kako izgleda “Titanic” u 3D izdanju? Nakon neugodnog iskustva s filmom Georgea Lucasa “Ratovi zvijezda: Fantomska prijetnja”, ovo je neusporedivo bolje obavljen posao. Boje su jarke kao i u 2-D verziji, iluzija dubine posredovana je razmjerno diskretno, a jedino sučeljavanje bližih i daljih planova predstavlja izvjestan problem, što je uvijek slučaj kod 3-D-a: kada su na ekranu totali, čini vam se kao da gledate kazalište lutaka.
Ipak, suštinska razlika između Lucasovog i Cameronovog ostvarenja je u tome što je “Titanic” odličan film: kada vas priča prikuje za sjedalo, jedva da obraćate pažnju gledate li 3-D ili 2-D film. “Titanic”, naime, vješto veže tradiciju starog i standarde novog Hollywooda. Ljubavnu priču Rose i Jacka moglo se zamisliti u razdoblju u kojem je nastao “Zameo ih vjetar”, no likovi su svježi, dinamični i moderni. Ipak, kada brod započne tonuti, nastupa nemilosrdni cameronovski spektakl, na kakav smo navikli u “Terminatoru” i “Aliensima”: ljudi lete uokolo nošeni vodenom stihijom, nema spasa ni za koga, a tek što nam se učini da redatelj ublažava zbivanja svećenikovom propovijedi, brod se tako nagne da se i pop mora pridržati i u poluležećem položaju nastavlja umirivati svjetinu. U jedino zrnce utjehe ubrizgana je ne mala doza crnog humora.
Zašto se Cameron odlučio za 3-D verziju, kad i onoj u 2-D-u ništa nije nedostajalo? Kao i svaki vizionar, on već zamišlja vrijeme u kojem će 3-D televizori zavladati svijetom i svaki će se sadržaj na njima morati poigravati iluzijom dubine. Znači li to da ćemo uskoro vidjeti i njegove ranije filmove u 3-D izdanju? Jedva čekamo!