Seviljski brijač je najbolji primjer kako je Gioachino Antonio Rossini (Pesaro 1792 - Passy kod Pariza 1868) operu buffu, dotad žanr namijenjen pučanima i nerijetko sveden na lakrdijanje, izdignuo na razinu ozbiljne opere, čak je i nadmašivši bogatstvom invencije i decentnom privlačnošću. Upravo Rossini instrumentalni postav opere serie i onaj opere buffe približuje jedan drugome i postupno stapa u jedan. Prije Rossinija bilo je dovoljno poslušati bilo koji orkestralni “tutti” i s lakoćom raspoznati je li posrijedi drama ili komedija. Nakon skladatelja Seviljskog brijača, visoka glazbena razina počinje se podrazumijevati i u jednoj i u drugoj podvrsti opernog žanra. Rossini je pokazao, usprkos do tada uvriježenu mišljenju, da opera buffa zahtijeva glazbeni pristup ništa manje ozbiljan ili kompleksan od onog namijenjenog drami.
Plodonosna kreativnost
Već u ranoj Rossinijevoj mladosti jasno su se ocrtale tri glavne karakteristike koje je zadržao duž sve svoje glazbene putanje. To su bile: vrlo plodonosna kreativnost, istančanost i dar za komične teatarske komade i dubokosežno razumijevanje ukusa publike u ono doba, koja će postati ključnim elementom njegovih brojnih uspjeha. Rossini je bio i pametan menedžer samoga sebe: znao je da je nadareniji za komični žanr, ali skladao je ono što se tražilo, pa i najozbiljnija djela.
Svoje menedžerske kvalitete pokazao je i pripremajući Seviljskog brijača. Rossini se ponudio da djeluje kao posrednik između Teatra di Torre Argentina te pjevača i glazbenika koji su bili potrebni za inscenaciju. Na taj način glavne su uloge dodijeljene kontraaltistici Geltrudi Righetti-Giorgi (Rosina), baritonu Luigiju Zamboniju (Figaro) i tenoru Manuelu Garcíji (grof Almaviva), koji je došao sa svojom kćerkicom od osam godina, budućom Malibran. S druge je strane Rossini isto tako preuzeo ugovor za šesnaestoro pjevača i trideset i pet instrumentalnih izvođača. Kada je uvidio koliki će ukupni iznos naplatiti, od njega je za izvođače odbio najmanji mogući iznos, kalkulirajući da njegova financijska dobit mora biti u skladu s njegovim glazbenim kvalitetama.
Lijen i inteligentan
Lijen, kao i mnoge inteligentne osobe, ali ipak spretan i brz da ne propusti rok, Rossini je do svoje 38. godine skladao 38 opera, stekao pristojan imetak i od tada se uglavnom prepustio svome glavnom hobiju: gastronomiji. Volio je dobro papati, znao je dobro kuhati, i zatim to blagovati u dobru društvu, s dobrom glazbom, jer malotko bi u Parizu propustio poziv za Rossinijevu trpezu, makar to “platio” muziciranjem pred znalcima. Postoji Danhauserova slika na kojoj su u Rossinija u salonu Marie d’Agoult, Dumas, Victor Hugo, Georges Sand, Paganini i Rossini, a Liszt im svira.
Jednom je objasnio: “Skladao sam dok su melodije gonile mene, prestao sam kad sam morao ja ganjati njih”. Ipak je imao još nekoliko melodija na zalihi, kako je pokazala kasnija Stabat mater. I time svime je pokazao da je bio pametan.
Dok je ozbiljne opere skladao na uzvišene teme, poput biblijskih, o čemu svjedoči njegov Mojsije, znao je posegnuti i u legende drage romantičnom dobu i idealu slobode u kojemu je stasao, kako svjedoči Vilhelm Tell. Ipak, taj skladatelj koji se klonio politike, najjači je bio u operama koje su imale elemente socijalne kritike, ali zabašurene u tekstualni i glazbeni humor.
Rossinijevski model komedije karakterizira otvorena samouvjerenost, uključujući i krajnju ironiju i zajedljivost. Šira publika stalno se grohotno smijala vidjevši na pozornici i sjaj i bijedu svoje vlastite svakodnevnice. Gledatelji tog razdoblja na neki način intuitivno nagađaju da Rossini ne čini ni više ni manje osim tog što pred njih postavlja ogledalo koje deformira njihov lik, ali samo da bi sami sebi bili bolje vidljivi.
Bacio se na tržište
Mozart je prvi među velikim glazbenicima odbacio livreju i bacio se na tržište. Samo četiri desetljeća kasnije činilo se da je doba kada feudalci naručuju glazbu i zato daju kruh - nepovratno prošlo. Ali neki među njima, poput Rossinija i Liszta, znali su uz tržište naći i plemićke mecene.
Seviljski brijač je tako nastao kao narudžba vojvode Sforze Continija, koji je o tome u siječnju 1815. s Rossinijem potpisao privatni ugovor. Opera se morala izvesti za Karnevala 1816, a libreto imao providjeti vojvoda. A on je od Cesarea Sterbinija, financa s pjesničkim ambicijama, zahtijevao Seviljskog brijača, ali napisanoga ne po originalnoj Beaumarchaisovoj kazališnoj komediji, nego po već prethodno razrađenom Petrosellinijevu libretu za operu koju je Paisiello praizveo 1782. u Ermitažu u Sankt Peterburgu.
Sabotaža na premijeri
Stari Paisiello se naljutio, uzalud je zahtijevao novac za autorska prava. To je pridonijelo stvaranju skandala, što je iskoristio konkurentski Teatro della Valle da bi minirao praizvedbu, koju je - pored negodovanja dijela publike zbog “uvrede Paisiellu” pratio i peh: Sforza Contini je naprasno umro prije praizvedbe, tenoru je za serenade pukla žica gitare; crni mačak prošao je pozornicom; bas je posrnuo i pao na nos, pa je ostatak predstave pjevao s maramicom u nosu kako bi zaustavio krvarenje, a bilo je toga još.
Praizvedba nije bila ipak fijasko, kao što se zna i sada pročitati.
Dokumenti, poput novinskih izvijesti sljedećeg dana, pokazuju da je nakon grohotnog smijanja, razdragana rimska publika slavila skladatelja kao da je pravi nacionalni heroj.
Simfonija (kako se tada zvala uvertira) u tili je čas postala plijen mnogih orkestara, Figarova kavatina s pripjevom: “A bravo Figaro, bravo, bravissimo” postala je i ostala hit, a i drugi dijelovi su pridonijeli da je Seviljski brijač i do dana današnjega, nakon gotovo 200 godina, jedna od najizvođenijih opera na svijetu.
Seviljski brijač u nezaboravnoj izvedbi Marije Callas i Luigia Alve
Maria Callas
Diva koja je imala samo dvije komične opere
Kroza svu svoju karijeru La divina Callas bila je poznata po svom glasovnom registru, po svome golemu repertoaru, po svom temperamentu, ali malo tko primjećuje da u cjelokupnoj njezinoj karijeri postoje samo dvije komične uloge: Rosina, iz Seviljskog brijača i Fiorilla, iz Turčina u Italiji, a obje su Rossinijeve opere.
Prvi put je Callas ulogu Rosine interpretirala u milanskoj Scali 1956., a bit će to i posljednji put jer je taj nastup postao njezin najveći neuspjeh, iako krivica nije bila samo njena.
S velikim iznenađenjem je dočekana odluka dive da sudjeluje u snimanju te opere samo dvije godine kasnije.
To je snimak koji vam nudimo i na kojem se primjećuje upravo obrnut pristup: Callas je izvrsna i pobrala je oduševljene kritike.
La divina je temeljito promislila lik Rosine, bitne dijelove otpjevati u izvornom tonalitetu mezzo-soprana, umjesto koloraturnog soprana, kako se u međuvremenu uvriježilo. Time je na ovoj snimci postigla da njezina Rosina postane puno inteligentnija od svih muškaraca koji su je okruživali - uključujući i Figara - daleko od tipičnog imidža bespomoćne i naivne žene koji kao da uvijek karakterizira ovaj lik.
Luigi Alva
Najbolju ulogu ostvario je u Seviljskom brijaču
Luis Ernesto Alva Talledo, znan pod svojim opernim imenom Luigi Alva, rođen je 1927. godine u Limi, glavnom gradu Perua. Njegov glas karakterizirale su čistoća i inteligentno fraziranje, koji će mu pomoći da se 1955. godine pred talijanskom publikom dokaže interpretacijom Paolina u operi Tajni brak Domenica Cimarose. Godinu dana kasnije debitira u Scali u Milanu, u kojoj će pjevati jednu od svojih najkarakterističnijih i najuspješnijih uloga, upravo grofa Almavivu u Rossinijevu Seviljskom brijaču.
Po mnogim kritičarima, kroz gotovo tri desetljeća - od 1956. do 1979. - nije bilo tenora koji je bio u stanju doseći Alvinu eleganciju u interpretacijama opera Rossinija i Donizettija, kako na pozornici, tako i diskografski. Surađivao je s glavnim opernim kućama u Americi i Europi, pod vodstvom najprestižnijih dirigenata svijeta, kao što su Herbert von Karajan, Otto Klemperer, Claudio Abbado ili Nino Sanzogno. S pozornica se povukao 1989. i sponzor je natječaja za obećavajuće mlade naraštaje, te predaje pjevanje pri milanskoj Scali.