Neki od najčitanijih i najkomentiranijih tekstova na portalu Jutarnjeg lista u posljednjih desetak dana bavili su se sukobom predsjednika Mesića i Crkve.
U redu, jasno je da je velik broj čitatelja izrazito osjetljiv na tu vrstu kulturnog rata; jasno je, dakle, da pitanja koja se tiču odnosa vjere i društva i vjere i države, osobito kada se postavljaju u tako zaoštrenom obliku, izazivaju iznimno jake emocije i konzekventno snažne reakcije.
No, Mesićeva je polemika s Crkvom oko postavljanja ili nepostavljanja križeva u javnim prostorijama uglavnom irelevantna.
Niti će Mesić još dugo biti predsjednik da bi bilo kako mogao utjecati na to gdje će križevi visiti, niti Crkva sama može o tome odlučivati (naravno da može lobirati, što redovito čini, ali uistinu ne može odlučivati).
I Mesićeva izjava kako Crkva vodi Hrvatsku u talibanizaciju - iako zvuči atraktivno - zapravo je promašena.
| HDZ je izgradio sustav korupcije koji funkcionira kao alternativni sustav upravljanja RH. Nevjerojatno je da koalicijski partneri i dalje žele surađivati s takvom strankom |
Slučaj žestoke svađe predsjednika Republike s Katoličkom crkvom, koji, dakle, svojim sadržajem nema osobitu važnost za ovo društvo, karakterističan je primjer mijenjanja nevažnog za važno u našem političkom i javnom prostoru.
Posebno zato što se dogodio u vrijeme jednog od najznačajnijih procesa razotkrivanja istine o tome kako funkcioniraju hrvatski politički i društveni mehanizmi.
Naša je javnost, otkako je Sanader odlučio, sada se već čini zauvijek ili barem na jako dugo vremena, napustiti politiku naprosto zasuta najnevjerojatnijim slučajevima zloporabe svih mogućih javnih dužnosti.
Željeznička tragedija u Dalmaciji pokazala je kako je HŽ, jedna od najvećih državnih firmi, duboko kontaminiran korupcijskim ponašanjem.
Rončević nije uzeo novac za sebe
Pravo pitanje, u slučaju HŽ-a, ne glasi kako je moguće da je ovaj ili onaj direktor kupio neki pogrešni materijal, ni kako je moguće da na ovom ili onom radnom mjestu radi netko tko za to nije kvalificiran: pravo pitanje glasi kako je uopće moguće da se u HŽ-u na svim mogućim razinama javljaju korupcija i nekompetentnost.
Budući da je HŽ golema državna tvrtka, to se pitanje tiče isključivo države, odnosno vlade.
Isto vrijedi i za HEP čije afere, s jakim mirisom na korupciju, pune medijski prostor.
Isto vrijedi i za mali, ali neodoljivo indikativni slučaj stanovitog gospodina Buljubašića, koji je, eto, sam priznao kako su mu u HDZ-u dali posao u državnoj tvrtki, da ga formalno zbrinu, iako je on zapravo trebao raditi za stranku: to što je HDZ u međuvremenu isključio Buljubašića iz stranke ne umanjuje činjenicu da se njegov na prvi pogled čudni, a zapravo tipični slučaj, uistinu bio dogodio.
Isto vrijedi, naposljetku, i za aferu kamioni, koja predstavlja jedan od najtežih udaraca što ga je HDZ pretrpio u zadnjih desetak godina.
Budući da, dakle, nema nikakvih indikacija da je Berislav Rončević uzeo desetak milijuna kuna za sebe, vrlo je moguće da je taj novac završio u stranačkim financijskim kanalima.
No, najvažnije je da i afera kamioni, kao i sve druge veće ili manje afere koje dolaze u javnost poslije Sanaderova pada, pokazuje jedan te isti uzorak: javni se novac troši prema diskrecijskim političkim odlukama ljudi iz HDZ-a, ili ljudi koji su na ovaj ili onaj način povezani s HDZ-om.
Afere kojima smo svjedočili u zadnja dva mjeseca pokazale su, zapravo, da se Hrvatskom upravlja kroz široki, premreženi korupcijski sustav, čije je srce, kao što smo već jednom napisali, u središnjici Hrvatske demokratske zajednice.
Naprosto, Hrvatska demokratska zajednica upravljala je ovom zemljom petnaest od njenih devetnaest godina.
Hrvatska demokratska zajednica izgradila je sustav korupcije, koji funkcionira kao mreža povezanih političkih i financijskih interesa, kao alternativni, nejavni sustav upravljanja Republikom Hrvatskom.
I utoliko je povijesna politička krivnja HDZ-a prema hrvatskom društvu (usprkos mnogim značajnim dobrim stvarima koje je HDZ učinio) upravo golema.
Utoliko je, nadalje, HDZ, dugoročno govoreći, potrošena politička stranka, jer Hrvatska, neovisno o političkim uvjerenjima njenih građana, više neće moći trpjeti da u njoj značajnu, često najvažniju političku ulogu igra ona stranka koja je uspostavila i održavala korupcijski model vladavine zemljom (ovo, naravno, ne znači da će se HDZ raspasti: na sceni ne postoji nitko drugi tko može predstavljati političke stavove desno orijentiranih građana).
Najbitniji politički proces koji se u Hrvatskoj događa poslije Sanaderova odlaska jest, dakle, činjenično čvrsti dokazni postupak, sa sve više i više primjera, da je HDZ uspostavio korupciju kao realni, efektivni model upravljanja državom i društvom.
Što će biti s HSLS-om i HSS-om
Nevjerojatno je, međutim, da HDZ-ovi koalicijski partneri i dalje žele surađivati s takvom strankom.
OK, neki od njih drže da moraju ostati uz vlast jer ne vide drugu mogućnost političkog djelovanja ili samog političkog preživljavanja.
Međutim, što će se dogoditi s HSLS-om ili s HSS-om ako HDZ izgubi naredne parlamentarne izbore: jesu li njihovi čelnici svjesni da će te stranke dugo vremena ostati obilježene kao zadnji pomagači HDZ-a u njegovu duboko kompromitiranom razdoblju, najgorem još od kasnih devedesetih?
Ili oni naprosto drže da će korupcijska politička kultura nastaviti dominirati Hrvatskom, neovisno o tome tko će pobijediti na izborima.
Takvo što predstavljalo bi najgori mogući ishod za ovu zemlju.
Davor Butković
