"Ako želimo i dalje prodavati naše biserje, otoke, banke, tvornice, da drugi s time raspolažu, onda ćemo postati bijelo roblje. Ja ne želim da mi budemo robovi Europe, već da toj Europi ponudimo nešto autentično, da se čuje i naš glas, da i mi imamo utjecaja. Sačuvajmo sebe, svoje dostojanstvo, ono svoje autohtono što imamo", kaže vlč. Sudac, dodajući kako naši ljudi u svijetu uspijevaju i bez škole.
Osvrćući se na svoj rad s braniteljima Domovinskog rata, kaže da kada je radio s američkim veteranima iz Vijetnamskoga rata "došli su okićeni kao božićna drvca, na prsima puni ordenja".
"Oni su netko i nešto u Americi, a naši branitelji su nitko i ništa u Hrvatskoj. Rješenje je u tome, koliko društvo tom čovjeku daje prostora da stvara, da radi. Temeljna čovjekova potreba je potreba za radom. Upravo u tome vidim da bi tim ljudima i našem društvu trebala pomoć na taj način. I naravno, nije istina da su branitelji jedini koji imaju PTSP i ne u toj mjeri u kojoj se spominje.
Posttraumatski stresni poremećaj danas imaju više menadžeri i ljudi s estrade, roditelji", kaže Sudac, dodajući da moderan trend života stvara PTSP, a ne samo ratno i poratno vrijeme,
Prema njegovu mišljenju u Hrvatskoj se "svatko pojedinačno treba založiti da živi pošteno, moralno po Božju: da na svom radnom mjestu čini ne samo ono što se od njega traži, nego ako može i više od toga" te da se "prestane politizirati i neka se počne gledati istinsko dobro hrvatskog čovjeka".
"Mi imamo vjernike, mi stvaramo programe, sve unaprijed, ali sve na papiru. Mi jesmo vjernici, ali je plod takve vjere malen. Mi imamo isti problem što su ga imali i apostoli. |
Katolici na papiru