Zadar očekuje imenovanje novoga nadbiskupa, a jučer je slavio blagdan svog davnog biskupa sv. Donata. Taj je biskup početkom 9. stoljeća izravno mirio Zapadno i Istočno carstvo, cara carigradskog Nicefora i zapadnog cara Karla Velikog.
Zadar se našao na susretištu tih carstava - granica se je mogla dogovorno promijeniti, ali to nije mijenjalo činjenicu da je Dalmacija, a zatim i cijela Hrvatska, postala i ostala susretište tih carstava, tih kultura i utjecaja.
Zadarski biskup Ive Čonda je znao da se to pitanje ne može rješavati ni na zapadni ni na istočni način. Treba li onda ovdje biti stalna bojišnica ili prirodno susretište i suživot različitih kultura u vlastitoj - sve više hrvatskoj kulturi koja neće biti snop ulomaka nego vlastiti život odgovoran i ponosan i prema Zapadu i prema Istoku?
Stoljećima uvijek iznova zapinjemo o to pitanje. Jesmo li Zapad ili Istok?
A zašto ne bi naprosto smjeli biti vlastiti na ovo zanimljivom susretištu? Malo nakon Donata hrvatsko će katoličko svećenstvo utvrditi svoje glagoljaštvo.
Od Istoka su naučili da se može Boga slaviti vlastitim jezikom - i stvorili glagoljicu - starohrvatsku liturgiju.
Ona je zaživjela i uporno ostala svoja. Ni u zapadnolatinsko ni u istočnobizantsko kršćanstvo - nego u svoje hrvatsko.
Taj je čudni pokus mogao završiti i raskolom, ali nije. Hrvatski su svećenici znali da bez Rima ne mogu, ali da u vezi s Rimom mogu biti vlastiti. Nijedan europski narod nije se to usudio pokušati i uspjeti.
Usprkos svim nesporazumima, sukobima i zabranama i dozvolama - hrvatsko osebujno glagoljaštvo opstalo je sve do Drugog vatikanskog koncila, koji je tu povlasticu odobrio za sve narode. O tom davnom Donatu i sve što je s tim u vezi već premalo mislimo.
