Opet se pokazalo da je moguće zajedno složno živjeti makar ljudi pripadali različitim narodima i različitim crkvenim baštinama. Žumberak se uporno ispražnjuje, a u nedjelju se na Svetoj Geri to nije primjećivalo. Obnovljena crkva svetog Ilije s hrvatske strane gotovo na samoj granici među republikama Hrvatskom i Slovenijom okupila je mnoge, osobito više stotina planinara.
Došli su i oni što se križaju s tri prsta i oni s pet prstiju - kršćani istočnog i zapadnog obreda. Oko oltara bili su također jedni i drugi svećenici u zajedničkom služenju. To ondje na granici republika nije potrebno nikome tumačiti. Jedni se križaju s pet prstiju slijeva nadesno, drugi s tri prsta zdesna nalijevo.
I nikome ne pada na pamet tome se čuditi. U tom su kraju stoljećima navikli živjeti u raznolikom zajedništvu. Kao što razna sela imaju razne narodne nošnje, tako i razne crkvene baštine imaju različite pokrete i molitve kojima izražavaju istu vjeru. Kao što se nitko ne čudi što jedni govore hrvatski, a drugi slovenski, navikli su razumjeti se.
Taj stoljećima utvrđeni odnos susjeda raznih obreda i narodnosti tu na Sv. Geri posljednjih godina posebno cvate. Ruševine iz 15. stoljeća su jednostavno obnovljene godine 1990. I sad se godinama ondje posebno u tu nedjelju na kraju siječnja održavaju molitve za mir u republikama Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Prednjače, rekosmo, planinari kojih bude i do tisuću. To je proštenište 13 km sjeverno od Sošica. Ako tu - uz granicu Hrvatske i Slovenije - ljudi raznih naroda i raznih crkvenih običaja mogu zajedno moliti, zašto se takvo zajedništvo ne bi uspostavljalo i utvrđivalo i na mnogo širem prostoru?
Ispravak: U jučerašnjoj propovijedi u drugom stupcu 13. redak umjesto Cvjetnica treba biti Svijećnica.
