Svijećnica - slabo poznati blagdan - u kojem je sažeta baština mnogih religija i sva nada staroga Izraela. Majka Marija je s mužem Josipom tiho donijela dijete Isusa u Hram (Lk 2, 21-28). “Kad se zatim po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu - kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu - i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića” (Lk 2, 22-24). Starac Šimun nazvao je tada maloga Isusa “Svjetlom za prosvjetljenje naroda” - po čemu i naš naziv Cvjetnica. Ali rijetko se govori o mnogo širem i dubljem značenju žrtvovanja prvorođenaca.
U to židovsko doba obred prikazanja prvorođenoga dječaka bio je već jednostavan, ali uvijek je bila riječ o tome da je to dijete od Boga otkupljeno.
Prastara religijska sjećanja pamte da su se osobito prvorođeni dječaci smatrali posebnim Božjim vlasništvom. Bilo je to svjesno, makar nedomišljeno, priznanje i Božjega prvenstva i ljudske krivnje. Zato su Bogu u čast spaljivali prvine: prve plodove stada i njiva - često također vlastitu prvorođenu djecu.
Knjiga Postanka (Post 22) napeto izvješćuje kako je pravi Bog, Jahve, tu zloporabu ukinuo odbivši žrtvovanje prvorođenca Izaka. Ali odmah je uvedeno žrtvovanje ovna kao zamjenske žrtve. U tim davnim ljudima očito je djelovala više ili manje jasna svijest krivnje koju je trebalo čak smrću iskupiti - otkupiti se. Otud izraz otkupljenje i Otkupitelj.
Bog to na svoj način priznaje, ali ne da čovjek propadne. Današnji dan naznačuje starinski običaj otkupljenja djeteta u Hramu - ali je odmah, premda prikriveno, najavljeno veliko Otkupljenje koje će to Dijete doista izvršiti na Križu. Šimun navješta da će i Mariji “mač probosti dušu” - ali probost će na svoj način i svakome tko se priključi žrtvi toga Sina.
