Udba je činila stalni pritisak da se Mesića prije početka suđenja pritvori. U dopisu koji je Centar Službe državne sigurnosti poslao Okružnom javnom tužilaštvu 18. travnja 1973., Mesića se nastojalo prikazati kao mogućeg bjegunca pred zakonom, pa iako to u dopisu nigdje izravno ne stoji, jasno je da je time sugerirano njegovo pritvaranje.
“Kroz razgovore (Mesić) priča kako on može pobjeći iz zemlje u Francusku kod sestre, ali da to neće učiniti smatrajući da nije krivično odgovoran. Slično se ponašao i Bukša Jakob koji je pokušao bijeg preko državne granice”, stoji u izvještaju Centra Službe državne sigurnosti. “Nakon objavljene optužnice dolazi kod njega sestra iz Francuske i zajedno su otputovali njegovim automobilom dana 17. 4. o. g. navodno u Zagreb. Pretpostavlja se da je to planiranje bijega, radi čega smo tražili kontrolu na svim prelazima državne granice”, stoji na kraju Udbina dopisa, što ne ostavlja nikakve sumnje kakav je bio cilj. Mesića je, da ne bi pobjegao u Francusku, valjalo pritvoriti.
Odbija pritvoriti Mesića
“Kad su mi dodijelili taj predmet, znojio sam se na poslu, a znoj me oblijevao i kad sam došao kući”, priča 37 godina kasnije tadašnji sudac Okružnog suda u Osijeku Zoran Makarović. “Odbijao sam određivanje pritvora Mesiću, što u onim političkim okolnostima nije bilo ni lako ni jednostavno. Ali u tome sam ustrajao i Mesić se tijekom cijelog suđenja branio sa slobode.”
Suđenje Mesiću počet će u ponedjeljak, 25. lipnja 1973. godine. Zoran Makarović bio je nov na Okružnom sudu u Osijeku, došao je netom prije tog suđenja s Općinskoga suda. Kako su svi, kao vrag od tamjana, bježali od suđenja za političke delikte, Makaroviću su, čim je došao na Okružni sud, dali predmet općinskog suca iz Vinkovaca, stanovitog Franjića, također optuženog za hrvatski nacionalizam i sudjelovanje u masovnom pokretu. Makarović ga je oslobodio i ponadao se kako u dogledno vrijeme neće dobiti sličan slučaj, no nedugo nakon toga odredili su ga za suđenje Mesiću.
“Kada sam dobio predmet, otišao sam vrlo ljut tadašnjem predsjedniku suda Anti Jelaviću i rekao mu da nije korektno što mi je nakon jednog suđenja za politički delikt ponovno dodijeljen drugi takav slučaj”, priča sudac Makarović, prisjećajući se toga vremena. “No, Jelavić je bio na odlasku. I njega su optuživali da je podupirao Savku i Tripala i bilo je samo pitanje dana kada će biti razriješen dužnosti predsjednika Okružnog suda. Nije bio sam u kancelariji kada sam došao, a kad je osoba s kojom je razgovarao izišla, rekao mi je glasom u kojem se osjećala bespomoćnost: ‘Zorane, znam da nitko ne voli suđenja za političke delikte, ali kome da dam predmet? Svi suci mi vise, ti si nov, tebe nitko ne dira’.”
Nije bilo pritisaka
Makarović danas tvrdi da nije bilo političkih pritisaka da osudi Mesića. “Nitko me nije nazivao ni pritiskao, ni iz Okružnog suda, ni iz partijskog komiteta, niti bilo tko drugi.” Međutim, u opsežnom spisu tog predmeta, uz već onaj citirani dokument osječkog Centra Službe državne sigurnosti, u kojem se neizravno, ali vrlo jasno traži određivanje pritvora Mesiću, nalazi se i dopis Općinskog komiteta SKH Orahovice, s potpisom sekretara Ratka Majstorovića, upućen Okružnom sudu, odnosno Krivičnom vijeću Okružnog suda na čijem je čelu bio sudac Zoran Makarović. Taj dopis, u kojem Partija komunicira izravno sa sucem koji je sudio Mesiću, upućen je tijekom trajanja glavne rasprave, 27. lipnja 1973. godine. Bio je to izravan, školski primjer pritiska na sud.
Majstorović, koji se tijekom suđenja pojavio i kao svjedok optužbe protiv Mesića, manje-više ponovio je navode iz Udbina pisma poslanog dva mjeseca ranije. I on, u ime Partije, optužuje Mesića da je nastavio s kontrarevolucionarnim djelovanjem, da se sastaje s osobama koje su bile nositelji politike masovnog pokreta te da utječe na svjedoke i širi uznemirenost među građanima.
Partija daje packu pravosuđu i izražava “opravdano uvjerenje da je krivični postupak protiv Mesić Stjepana odugovlačen kako bi se do konačne rasprave otupila oštrica njegove odgovornosti za djela učinjena u periodu 1970. i 1971. godine”. Dopis Općinskog komiteta SKH iz Orahovice, koji je bio sastavni dio sudskog spisa, završava vrlo jasnim zahtjevom: traži se što objektivnija ocjena antisocijalističke djelatnosti Mesić Stjepana poslije 21. sjednice CK SKJ”. Jedino što je još manjkalo bilo je koliku zatvorsku kaznu Mesiću valja odrezati.
Otegotne okolnosti
Tijekom suđenja koje je, računajući ljetnu stanku, trajalo tri mjeseca i završilo 26. rujna 1973. godine saslušana su 54 svjedoka. Samo nekoliko njih ozbiljnije je teretilo Mesića, no u sudnici su redovni gosti bili i agenti Udbe kao svojevrsni “kontrolori suđenja” i pritisak na svjedoke, ali i suca, da paze što govore kako i sami ne bi imali problema.
“Kad je trebalo donijeti presudu, Vijeće, u kojem su uz mene bila i dva porotnika, koje uopće nisam poznavao, sastalo se da odluči o kazni. Naravno, ne mogu govoriti tko je što zastupao, tko veću, a tko blažu kaznu, ali na kraju je usuglašen stav o dvije godine i dva mjeseca strogog zatvora”, prisjeća se Makarović.
Uz njega, sudsko vijeće činili su Ante Ivas i Štefica Janković. Kao olakotne okolnosti Mesiću su uzeli obiteljske prilike, raniju neosuđivanost, a naročito činjenicu “da potječe iz poznate i ugledne boračke porodice, članovi koje su u dobrom broju položili živote u borbi s okupatorom i kvislinškim snagama”. Kao otežavajuće okolnosti, pak, naveli su kako je “okrivljenik zloupotrijebio svoj ugled i položaj, zbog čega je efikasnost i utjecaj njegova djelovanja na okolinu bio vrlo značajan”. Druga otegotna okolnost bila je što se takva njegova djelatnost provodila “u vrijeme politički nesređene situacije, kada je bila neophodna njezina sanacija”.
Ivan Vekić, jedan od dvojice odvjetnika Stjepana Mesića, kasniji ministar unutarnjih poslova u Vladi Franje Gregurića, prisjeća se Mesićeve reakcije na presudu: “Hrabro se držao na suđenju, svjedocima je dok su govorili gledao ravno u oči i ničim nije odavao strah zbog onoga što bi mogli reći. A kad mu je sudac Makarović izrekao kaznu od dvije godine i dva mjeseca, kao danas sjećam se njegove reakcije. Držao je bijeli kišni mantil ispod ruke i rekao sucu: ‘Za one dvije godine neću vam reći ni riječi, ali za dva apotekarski odvagana mjeseca, koja ste tako precizno izmjerili, kažem: Sada ste sudili vi meni, ali će doći vrijeme kada ću ja suditi vama. Ne zaboravite - Mesići uvijek vraćaju dug’. Nije mi, kao branitelju, bilo drago što je to rekao sucu, jer je to moglo samo otežati njegovu situaciju, ali i to svjedoči koliko je hrabar na tom suđenju bio.”
Tadašnji sudac Općinskog suda u Orahovici, Milan Šimić, onaj koji je kad i Mesić na tome sudu odrađivao pripravnički staž, sjetit će se razgovora s Ivanom Vekićem koji mu je opisao događaj iz svoga doma: “Bilo je to u onih nekoliko dana između završetka Mesićeva suđenja i izricanja presude. Sjedili su i Vekić je Mesića ponudio pićem pa je izvadio bocu rakije, a u tom trenutku netko je Vekića telefonski nazvao iz Okružnog suda, gdje je imao svog čovjeka, i rekao mu da je Mesić dobio dvije godine i dva mjeseca. Mesić je ostao u šoku i za nepunih pola sata ona boca rakije ostala je prazna.
Sjeo je u svoj Ami 6, djelovao je potpuno trijezan kao da je umjesto one rakije pio običnu vodu. Vekić ga je, bojeći se da usput ne nastrada, pokušao nagovoriti da ostane, no Mesić je sjeo za upravljač i odvezao se do Orahovice. Kao da je snažni psihički šok poništio djelovanje alkohola na organizam”, veli Šimić. Vekić je u to vrijeme bio poznati i uvaženi osječki odvjetnik i, naravno, dobro je poznavao sve suce Okružnog i Općinskog suda. Poznavao je, dakako, i Zorana Makarovića, pa se sjeća kako ga je ovaj nazvao i s prilično nelagode u glasu, nakon prvih višestranačkih izbora 1990., kada je Mesić postao predsjednik prve hrvatske vlade, koja se tada još zvala Izvršno vijeće Sabora, pitao hoće li imati posljedica zbog one presude Mesiću otprije 17 godina.
Vekić je u to vrijeme bio predsjednik Društveno-političkog vijeća Sabora, utjecajna figura u novoizabranoj vlasti, pa je pozvao Makarovića u Zagreb i obećao da će to srediti s Mesićem. “Ne sjećam se više jesam li tada spojio Makarovića i Mesića i jesu li zajedno popili kavu, ali sigurno znam da sam Mesiću prenio Makarovićevu zabrinutost i pouzdano pamtim da je samo odahnuo rokom i rekao: ‘Ja sam svoje odležao, to je iza mene. Reci tom sucu da može biti bez brige. Neka mirno spava’.”
Mesić će nakon izrečene presude od dvije godine i dva mjeseca strogog zatvora uložiti žalbu Vrhovnom sudu pa će ovaj 10. listopada 1974. preinačiti kaznu i smanjiti je na godinu dana strogog zatvora. Sudsko vijeće bilo je sastavljeno od sudaca Mladena Grubiše, Mane Trbojevića i Valentina Vouka, a olakotnim okolnostima koje je u prvostupanjskoj presudi naveo osječki sudac Zorana Makarović, suci Vrhovnog suda dodali su još jednu: Mesić je, kao mlada osoba, bio “bez dovoljno političkog iskustva” i “na izvjestan način potpao je pod utjecaj jednog dijela tadašnjeg političkog rukovodstva u Hrvatskoj”.
“Čini mi se da je u tome značajnu, ako ne i ključnu ulogu, odigrao sudac Milko Gajski, koji će kasnije postati poznat zbog suđenja Andriji Artukoviću. Gajski je dobro poznavao Mesića s obzirom na to da je svoju sudačku karijeru započeo upravo u Orahovici, gdje je bio sudac tamošnjeg Općinskog suda u vrijeme kada je Mesić ondje bio pripravnik”, kaže Većeslav Rački, dugogodišnji prijatelj Stjepana Mesića.
“Ne znam je li u tome svoje prste imao Gajski, ali netko sasvim sigurno jest”, govori 36 godina iza tih događaja tadašnji Mesićev branitelj Ivan Vekić. “Nije bilo lako u to vrijeme prepoloviti dosuđenu kaznu, pogotovo ne u slučajevima za političke delikte. Ali siguran sam da u toj odluci nije bila nevažna činjenica što Mesić potječe iz poznate partizanske obitelji, obitelji koja je u Drugom svjetskom ratu izgubila 17 svojih članova”.
Dodvoravanje moćniku
Sâm Mesić, pak, u magazinu Start u svibnju 1994. sljedećim je riječima prokomentirao osječko suđenje na kojem je dobio dvije godine i dva mjeseca strogo zatvora: “Meni je najveća satisfakcija to da svi oni koji su sudjelovali u mom procesu imaju ogledalo u svom stanu i da oni moraju svaki dan gledati svoje face - koja je to grozota!”.
I doista, Mesić nikada nije činio odmazdu ni prema kome tko je sudjelovao u tom procesu. Sudac Zoran Makarović, koji je Mesiću odrezao onih 26 mjeseci zatvora - kada mu je nakon prvih višestranačkih izbora, pobjede HDZ-a i Mesićeva strelovitog uzleta u tadašnji politički život istekao mandat - nije, doduše, bio reizabran, no u tome se nisu vidjeli Mesićevi prsti. Možda su ulogu u tome više imali oni koji su se Mesiću na taj način željeli dodvoriti pa su Makarovića gurnuli s Okružnog suda u Osijeku.
Ovaj je pak pokrenuo ustavnu tužbu smatrajući da je njegov neizbor bio nezakonit. Ustavni sud dao mu je za pravo, no to nije značilo i automatski povratak na sud. Makarović je otišao u odvjetnike, ali će ga nakon dvije godine predsjednik suda u Osijeku Petar Kljajić pozvati da se vrati na sud. Podnio je molbu na raspisani natječaj i bio izabran, pa je na Županijskom sudu u Osijeku radio sve do umirovljenja. “Nisam osjećao nikakve posljedice zbog toga što sam presudio Mesiću”, kaže danas umirovljeni osječki sudac Zoran Makarović.
