Moji se roditelji nisu slagali ni u čemu, a moj brat i ja došli smo na svijet slučajno. Majka je bila ljubomorna, a otac ženskar. Volio je žene, cigarete i čašu. Razveli su se, otac se za nas nije brinuo, majka nije mogla od njega izvući alimentaciju i tako je sav teret našeg života i odgoja pao na njezina leđa. Sve dok se nije razboljela i umrla. Uzela nas je porodica, ali smo im bili na teret. Kad sam odrasla, ta njihova želja da me se što prije otarase, odvela me na ulicu. Ondje se moglo barem disati i živjeti život ma kakav da je bio. Ako te netko poželio, barem te plaćao, a obitelj čija je krv tekla mojim žilama, svojim me ponašanjem i bezdušnošću gurnula na ulicu. Ipak, nisam bila stvorena za taj zanat. I napustila sam ga. Prala sam podove, čistila zahode, štogod se moglo raditi, radila sam da bih preživjela. Onda sam susrela njega i zaljubila se. Bile su mi samo 23 godine i čeznula sam za toplinom. Samo sam to od njega molila, no ostavio me, rekavši da je to glupost. Znao me u pijanstvu i udariti. Našla sam se jedne večeri od očaja na rubu mosta da skočim i da me nema, ali me spasio jedan čovjek koji je postao moj muž. Neobično dobar i topao čovjek, nježan i jednostavan. Nisam mu rekla što sam nekada bila da ga ne povrijedim. Onda me na ulici prepoznala jedna moja mušterija iz dana kad sam se vukla pločnikom i tako je moj muž saznao. Nije mi ništa predbacivao, samo je plakao. On je početak i kraj mog života, kako da mu objasnim da sam prala sve ono što drugi nisu htjeli i što im se gadilo samo da se izvučem iz pakla prodavanja tijela. I izvukla sam se nadljudskim snagama. Kako da mu dokažem da više nisam ono što sam bila i da sam se borila da postanem ovo što sam sada: njegova žena koja ga voli i koja mu je beskonačno zahvalna i odana? Marija
Dok pišem ovih nekoliko redaka, uvjerena sam da je među vama sve bistro poput neba poslije oluje, jer čovjek koji spašava drugog da ne potone u bilo kojem smislu i koji neutješno plače, taj ima srca i negdje duboko u sebi dušu. On je, možda, plakao zbog vas i vaše muke koju ste proživjeli, plakao zbog nevolje koja vas je bacila na pločnik jer niste imali kamo jer i javna kuća bila je kuća. Priđite mu i tješite ga umjesto sebe, istresite još one mrvice koje su vam ostale u šaci vašeg života, ako su uopće bile, i plačite s njime, jer je vaš život bio gorči od njegovog. Sada vi njega spašavate od imaginarnog mosta s kojega se skače u smrt. Treba li da se od očaja vi ponovno uputite prema nekakvom mostu, jer vam ne vjeruje čovjek bez kojega vas ne bi bilo, kojemu sve dugujete i kojega iskreno volite. Priđite mu i ne ustručavajte se govoriti mu sve što je u vama sada i što je u vama bilo prije. Kad budete oboje zagrljeni plakali, otpast će sve sumnje, to će se, vjerujte, činiti kao da je oluja prošla i da se nebo razvedrilo. Od srca vam želim da razumijete jedan drugoga, da nestanu mostovi koji ubijaju nego oni koji spajaju.