Na pitanje novinara zašto nije došao na televizijsko sučeljavanje kandidata za predsjednika HDZ-a, Tomislav Karamarko odgovorio je kako nema vremena zabavljati gledatelje. Taj neviđeni zaključak zaokružio je porukom kako u završnici kampanje mora biti među članovima svoje stranke na terenu, a ne na televizijskim ekranima. Dok dio PR stručnjaka smatra da je posrijedi prezir spram javnog mnijenja, drugi, blagonakloniji, uvjereni su da je riječ samo o strahu od medijskih istupa. Treći pak smatraju da se Karamarko zapravo pribojava neugodnih konfrontacija s drugim kandidatima.

Prikrivanje nedostataka

Po načinu na koji je Karamarko vodio predizbornu kampanju zacijelo je riječ o kombinaciji svih pobrojanih psiholoških opterećenja. Od prvoga dana, naime, Karamarka prati glas da u javnim nastupima ne djeluje sugestivno, da ne uspijeva uspostaviti kontakt sa slušateljima i gledateljima, da je škrt na riječima, da nema karizmu, riječju, da nije previše uvjerljiv u javnoj komunikaciji. Stoga je zasigurno procijenio da će svoje nedostatke najbolje prikriti tako da ih pretvori u novi model političke prezentacije, da se predstavi kao tajanstveni politički mesija, samozatajan političar kojemu nije do slave i popularnosti… Jedno je međutim sigurno: odbijanjem intervjua, javnih nastupa i konfrontacija s ostalim kandidatima, Karamarko je postao jedinstven politički fenomen. I ne samo u Hrvatskoj. Jer doista je nevjerojatno da se Karamarko, kao novi čovjek na političkoj sceni, odbijao sučeliti s ostalim konkurentima. Svatko tko, naime, vjeruje u sebe, tko je siguran da je bolji i pametniji od konkurenata, jedva čeka da odmjeri snage sa suparnicima i pokaže koliko je superioran u odnosu na ostale.

Nezamislivo je također da se političar koji pretendira na visoku političku dužnost u doba interneta, twittera, facebooka ne želi koristiti starim medijima, ali ni novim platformama za komunikaciju s građanima. To ne pokazuje samo nedostatak senzibiliteta i razumijevanja za moderan način djelovanja nego i ozbiljan demokratski deficit, neshvaćanja suštine demokracije i odgovornosti za javnu komunikaciju. I dok takvo ponašanje, očito, može proći u HDZ-u, pitanje je može li preživjeti, primjerice, parlamentarne izbore. Kako će se Karamarko, ako postane predsjednik HDZ-a, nositi sa Zoranom Milanovićem i SDP-om ako će imati neuvjerljive javne nastupe, ako neće iznositi vlastita stajališta, zaobilaziti sučeljavanja i izravna politička nadmetanja. Čak je i ruski predsjednik Vladimir Putin, političar s kojim često uspoređuju Karamarka, u predizbornoj kampanji davao televizijske intervjue, odgovarao na brojna pitanja slušatelja i gledatelja.

Karamarko međutim po takvom ponašanju ipak nije iznimka u HDZ-u. I Jadranka Kosor , aktualna predsjednica HDZ-a, također je izbjegavala televizijska sučeljavanja i rasprave koje su organizirale redakcije dnevnih novina i tjednika. Ni njoj HDZ-ova stranačka baza to nije uzela kao preveliki grijeh budući da po nekim anketama ima šanse ući u drugi krug izbora.

Siguran pobjednik?

Za razliku od Karamarka Jadranka Kosor se ipak nadavala intervjua, a izbjegavanje sučeljavanja s protukandidatima može se donekle i razumjeti: u najvećem dijelu kampanje ona je bila glavna meta napada sve četvorice kandidata koji su se na nju obrušavali bez ikakve milosti. Stoga je jasno da bi se konfrontacije kandidata pretvorile isključivo u obračun s aktualnom predsjednicom stranke. No potkraj kampanje dogodio se zanimljiv fenomen: na meti svih ostalih kandidata Kosor je zamijenio Karamarko. Razlog: njegov je stožer stvorio ozračje kao da je već sve gotovo te da je on siguran pobjednik. Stoga su u Karamarku svi prepoznali glavnu opasnost, pa ne čudi što nisu birali sredstva za obračun. Posljedica: u javnosti su se pojavili brojni materijali u kojima ga se pokušava kompromitirati. Istodobno, konkurenti su digli ruke od Kosor koja je to iskoristila da se malo po malo ponovno vrati na scenu. Što zapravo ne iznenađuje. Njeni nastupi otkrili su, naime, za mnoge nešto nezamislivo: da Jadranka Kosor ipak nije najgori kandidat niti je najgore što se dogodilo HDZ-u. Kampanje dijela njenih protukandidata pokazale su nešto upravo suprotno. Osim toga Kosor u svom stožeru, za razliku od drugih kandidata koji su se okružili stranačkim fosilima, ima veliki adut: mlađahnog Andreja Plenkovića koji je po mnogima najmoderniji i najperspektivniji političar novog HDZ-a.

Za razliku od Karamarka, javnost je detaljno upoznata s političkim stajalištima Jadranke Kosor. Potpuno je, primjerice, nejasno kakvu bi ekonomsku politiku vodio Karamarko, što on misli o monetarnoj i fiskalnoj politici, o štednji i investicijama, tečaju kune, kakvo je njegovo stajalište o EU, Ini i MOL-u, Ljubljanskoj banci, odnosima sa Slovenijom, Srbijom i BiH…

Istini za volju ni drugi kandidati, s iznimkom Domagoja Miloševića, nisu tim pitanjima posvetili ozbiljniju pozornost. Uopće, predizborna kampanja u HDZ-u kao da se vodila u prvoj polovici devedesetih godina. Zamorno je bilo slušati stalna pozivanja na Franju Tuđmana, domoljublje, ideologiju, ustaše, partizane, komuniste, Bleiburg, križni put...

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista