Nesretnu čeljad natiskali su u blagajsku školu i krenula su ispitivanja s neizbježnim mučenjima i prebijanjima osumnjičenih, no karlovački suci, sasvim neobično, nisu otkrili nikakve krivice na njima. Ali, već kad je izgledalo da bi Srbi mogli biti pušteni, Eugen Dido Kvaternik našao je novo sudsko vijeće, krenula je nova istraga i u samo dva dana nemilosrdna ustaška pravda dokazala je krivnju trideset šestorici seljaka. A Luburić i njegovi su valjda pomiješali spisak i, da ne kompliciraju, ubili svih tristo sedamdeset sedam. U samo jednoj svibanjskoj noći u kojoj su se, svjedoci kažu, rijetko čuli pucnjevi, poklali su ih kao marvu, bacili u jamu, zalili gašenim vapnom i zatrpali ilovačom.
| Thompsonova je muzika za potajne ustaše nešto kao Barbra Streisand za potajne homoseksualce: muzika za kukavice koji ne žele učiniti step out, izaći iz ormara i kazati tko su i što su |
Gotovo sedamdeset godina prošlo je otad. Čak i ovako stravični zločini zaborave se u tako velikom vremenu, ali nama ta milost nije dana jer nas svakodnevno podsjećaju na nju. Jednom se, recimo, dogodi sramota da nekakva luđakinja pred svima skine gaće i popiša se na grob veljunskih žrtava, a drugi put nam opet dođe pjesma, obijesni bećarac, umpa-umpa ritam i veseli deseterački stihovi u nenadmašnoj interpretaciji Marka Perkovića Thompsona:
Jasenovac i Gradiška Stara
To je kuća Maksovih mesara.
Marko Perković inače se pazi ovakvih skandala. Ljubav i poštovanje za besmrtno djelo Ante Pavelića on čuva u svome srcu i ne pokazuje ih otvoreno, jer zna da ima mnogo zlih ljudi, gadova i izdajica koji mrze dobrog i pravednog Poglavnika. Perković stoga publici šalje šifrirane poruke. U svoje pjesme vješto umeće aluzije na zabranjene ustaške budnice i podoknice, a slušatelji to znaju prepoznati i velikim dijelom baš zbog toga ga obožavaju i na koncerte mu dolaze pod crnim kapama s mjedenim samoglasnikom na čelu. Thompsonova je muzika za potajne ustaše nešto kao Barbra Streisand za potajne pedere: muzika za kukavice koji ne žele učiniti step out, izaći iz ormara i kazati tko su i što su. Sve je tu pažljivo sakriveno, zakukuljeno i zamumuljeno da naš nesmiljeni i pravdoljubivi državni odvjetnik nema što prigovoriti, a biskupi će se čak drznuti i napraviti blesavi, pa reći da nam Marko Perković Thompson zapravo poje o Bogu, domovini i obiteljskim vrijednostima.
Tek jednom se singeru/songwriteru iz Čavoglava omakao izravan govor mržnje, kad se na internetu pojavila audiosnimka onoga razdraganog bećarca o Luburiću i njegovim mesarima u koncentracijskim logorima u Jasenovcu i Staroj Gradiški. Digla se tada oko toga jedna mala, brzo zaboravljena afera, beznačajna, po prilici, kao kad vjetar zavije suho lišće na tlu. Uhvaćen na djelu, Thompson je ipak smogao hrabrosti da se eksplicitno ne ogradi od toga. Isuviše bi ga ponizilo da se javno odrekne svojih tajnih ljubavi, pa nije rekao da na snimci nije njegov glas, ili čak konsternirano izjavio da to ne može biti on, jer mu, Bože dragi, njegov strog hrvatski odgoj i tvrda katolička vjera brane da pjeva o klanju onih druge vjere i nacije. Oprezno i dvosmisleno je kazao samo da pjesme o Luburiću i Francetiću i sjajnoj zvijezdi iznad Metkovića što pozdravlja Antu Pavelića “nikada nisu bile u njegovom službenom repertoaru”.
Obratite, molim vas, pozornost na ovaj pridjev “službeno”. U njemu je kvaka. Marku Perkoviću, upravo kao i Vjekoslavu Luburiću, važno je da sve bude službeno i po zakonu. Neslužbeno, to je druga pjesma, ali službeno, nitko nema pravo kazati da Marko Perković Thompson nije poštivao časne institucije pravne države.
Dogodilo se, međutim, prošli tjedan da je Marko Perković trebao otputovati negdje u Švicarsku, pjevati za iseljenike, one što po danu ribaju kancelarijske hodnike, a obnoć sanjaju Hrvatsku do ladne vode Drine. Naš pjevač imao je nastupiti u jednoj istinskoj pravnoj državi, državi sa zajebanim državnim odvjetnikom, ozbiljnijoj od one iz koje Marko Perković dolazi i one u kojoj je živio i djelovao nezaboravni Maks Luburić. I dogodila se neobična stvar. Zabranili su mu da pjeva, ne daju mu čak ni da dođe, a složenim pravnim mehanizmom ta bi se mjera lako mogla proširiti na čitav Stari kontinent.
Ministar vanjskih poslova na ovo je odmah u Zürich poslao oštru prosvjednu notu, ali ne mislim se ovdje zadržavati nad njegovim idiotizmom. Ono što mi se čini vrijednijim opažanja jest kako su Švicarci kruti, razumni i trezveni. Oni su urari i bankari i nemaju, eto, sluha za umjetnost. Žali bože njima pjevati. Lišeni su poetskog nerva i ne nalaze, kao naši biskupi, u Thompsonovim pjesmama ni Boga ni obitelj ni domovinu. Ukratko, ozbiljni su ljudi i nije im se dalo dulje baviti nježnim lirskim figurama balkanskog prefriganca koji bi im prodavao ustašluk ispod žita, nego su mu samo drsko poručili:
“Mrš!”
“Je li to službeno?”, upitao je Thompson bojažljivo.
“I službeno i neslužbeno, gubi nam se s očiju”, rekli su Švicarci neumoljivo i svaka im čast na tome. Je li to Europa kojoj žudno stremimo? Ja bih želio vjerovati da jest.
Ante Tomić
