Danas si ugovorio s Jahvom da će ti on biti Bog, a ti da ćeš ići njegovim putovima, stoji u današnjem misnom ulomku iz knjige Ponovljeni zakon (Pnz 26, 16-19). Vjera bi bila plod susreta s Bogom. No, u prilogu Jutarnjeg lista “Jutarnji zdravlje” za ožujak 2010. koči se pitanje “Postoji li Bog samo u našim glavama?” “Neuroznanstvenici”, ističe novinarka, “smatraju da ljudski mozak ima centar za religioznost”. Zaključak bi, valjda, bio da Bog postoji samo u našim glavama, da ga inače uopće nema.
Saznajemo iz članka da prof. Vilayanur Ramashandran sa Sveučilišta California u San Diegu “smatra da je ključ religijskog osjećaja sljepoočni režanj. Tako bi, eto, ateisti Boga smjestili ispod sljepoočnice. Ispalo bi da je mozak tako mudro građen da nas tješi mišlju - odnosno osjećajem - da ima Boga - da ne poludimo sami i bespomoćni. Bila bi to urođena korisna obmana.
Ali zar u tom mozgu nema i područje gdje se stvaraju slike na temelju svjetlosnih signala u oku? Srećom, naši ateisti iz toga ne dokazuju da svjetlost, oblici i boje postoje samo u mozgu. Tako nas sva osjetila uvjeravaju da svijet izvan nas postoji. I mi se onda u tom svijetu snalazimo, premda zapravo znamo da on nije baš onakav kakvim ga naše oči vide. Zašto i to što nam, navodno, dolazi iz sljepoočnog režnja u mozgu ne bi bilo dokaz da Bog jest i izvan mozga i da se prema njemu moramo postavljati kao i prema svijetu? Mozak zajedno sa svim osjetilima pomaže nam da spoznajemo ono što je izvan nas i u nama, da se pravilno postavimo, da se snalazimo. Zašto bi nas taj isti mozak tako stručno zavaravao da ima Boga, ako Boga i svega što je s njim u vezi ne bi bilo? Tko bi to tako naučio mozak da nas zavarava kako ipak nismo sami, kako život ima smisla i do smrti i poslije smrti?
No, mi vjernici živimo s Bogom i bez znanja o sljepoočnom režnju, ali - ako bi ga zaista kao takvog pronašli - hvala Bogu!
