Kako relativno normalan građanin reagira kad u subotu čuje svoju premijerku koja kaže: “Radi se na izradi kriterija za smanjenje broja općina, gradova ili županija, no pritom se mora voditi računa o tome da se ne anuliraju rezultati izbora”. Iskreno da vam kažem, nemam pojma kako reagira relativno normalan građanin.
Poznato mi je, pak, kako reagira novinarka s alergijom na besmislene izjave političara. Lijek za moju specifičnu alergiju još nije otkriven, pa reagiram pitanjem: Je li to Jadranka Kosor priznala da su se općine i gradovi u posljednjih 20 godina nakotili do neslućenih razmjera množeći se brže od korova zato da bi se na mikrorazinama uspješnije utjecalo na rezultate izbora?
Je li moguće da zato imamo općina i gradova koliko i Velika Britanija, koja je od Hrvatske veća 13 puta? A i ja ‘svašta nešto’ bedasto pitam. Naravno da je moguće. No, je li to Jadranka Kosor priznala? Čini mi se da jest.
Besmisleno mi je, a pomalo i dosadno razapinjati je zbog njezine sve češće bolne iskrenosti. Rađe bih joj pomogla s prijedlogom rješenja tog problema. Možda mi takav pristup pomogne u suzbijanju alergije.
Malo jest problematično predsjednici HDZ-a i Vlade u demokratskoj zemlji stanovnicima neke općine u kojoj je na vlasti HDZ reći da više neće imati ni općinu ni načelnika, a u onom gradu kojemu ih pripajaju na vlasti nije HDZ. Strašno.
Jest, priznajem. Malo jest nezgodno sazvati na sastanak hrpu gradonačelnika i reći im da ih se potezom pera prekrštava u načelnike. Uzima im se grad, a vraća općina. Kakvo ponižavanje! Oni su na izborima u svibnju osvojili gradonačelničke, a ne načelničke beneficije. Problematično, priznajem.
Da je premijerkin problem zaista želja za očuvanjem rezultata izbora kako ne bi bila poništena svibanjska volja građana vrlo bi jednostavno riješila taj problem. Održali bi se ponovno lokalni izbori tamo gdje je to nužno radi pripajanja općina namijenjenih odstrelu obližnjim im gradovima.
Komplicirano i skupo? Možda, ali svakako jeftinije od zadržavanja više od 400 općina. U svakom slučaju bilo bi jeftinije, ako se provede paralelno s predsjedničkim izborima. Plakanje gradonačelnika kojima se viši čin zamjenjuje nižim, načelničkim, treba ignorirati uz krilaticu - politika dala, politika uzela. No, premijerkin problem je želja za očuvanjem stečenih političkih pozicija, koliko god one koštale nejaki državni proračun.
Za taj problem ne postoji jednostavno rješenje. Zato bi, napamet pretpostavljam, iz premijerkine radionice mogao izići naoko sasvim pitak prijedlog prema kojem bi smanjivanje broja gradova i općina najbolje bilo provesti sa sljedećim lokalnim izborima, a oni su 2013. Do tada će se, reći će netko navodno pametan iz Vlade, dogovoriti i preustroj države sa županija na svega nekoliko regija.
Za takvu operaciju, tumačit će, treba ozbiljna priprema. Smanjivanje broja općina i gradova skinut će elegantno s aktualnog dnevnog reda. Na projektu će početi raditi na jesen 2012. i biti u velikoj panici zbog kratkih rokova. Bude li sreće, do tada će Hrvatska već biti u EU i narodu će se objašnjavati da se se preustroj mora obaviti jer inače nećemo dobiti nijedan jedini euro iz fondova namijenjenih članicama. “Već kasnimo s ovime pet godina”, tumačit će kakav nadobudni oporbenjak.
Iste subote u kojoj mi je Kosor aktivirala alergiju, čija je posljedica ova priča, nešto južnije u Hrvatskoj, u Splitu, na konferenciji Zagrebačke burze premijerkin savjetnik Željko Lovrinčević, ponovno je tulio da nam treba promjena svjetonazora i da bez te promjene neće biti potpore reformama, a niti promjene strukture ekonomije.
Svjetonazor je u najširem shvaćanju pogled na svijet, odnosno mentalni sklop u okviru kojega pojedinac taj svijet tumači i djeluje u njemu. Predlažem stoga Lovrinčeviću da u naporima za promjenu svjetonazora koji se, kada je riječ o četiri milijuna ljudi, mijenja desetljećima, krene od premijerke i pojasni joj da smanjivanje broja općina i gradova ne smije vezati uz očuvanje stečenih političkih pozicija.
Prihvati li to ona, bio bi to mali, ali važan korak u priči o promjeni svjetonazora. Budu li čekali da se promijeni svjetonazor barem dva milijuna ljudi pa da onda krenu u reforme, bojim se da bi im se moglo dogoditi da to ne dočekaju.
Dragana Radusinović
