Svake godine, negdje u isto doba, Reporteri bez granica, organizacija za slobodu medija sa sjedištem u Parizu, objavi ambiciozno zamišljenu svjetsku listu država (sada ih je 168) rangiranih po slobodi medija. Kad je lista objavljena prvi put, 2002. godine, Hrvatska je bila na 33. od ukupno 139 mjesta. Od ostalih zemalja u regiji, s kojima se volimo uspoređivati, ispred nas je bila jedino Slovenija, Bosna i Hercegovina smjestila se desetak mjesta niže od nas, a država koja se tada zvala Jugoslavija bila je duboko dolje, pri sredini popisa, na 60. mjestu između Tanzanije i Gabona.

Bilo je to prvi i posljednji put da je lista odražavala stanje stvari u regiji koje se mnogim Hrvatima čini prirodnim: već je sljedeće godine Hrvatska pala za čak trideset šest mjesta i - što se nekim novinarima učinilo još tužnijim - to je mjesto dijelila s Tanzanijom. U to je doba stanje u državi već bilo dovoljno stabilno da se izvještaji stranih organizacija počnu promatrati kritički i taj je pad izazvao veliku javnu raspravu o metodologiji Reportera, a još više o tome tko su ti tajni izvjestitelji iz Hrvatske koji strancima sugeriraju da je stanje u hrvatskim medijima loše.

Sljedećih nekoliko godina položaj Hrvatske na rang-listi polako se poboljšavao, da bi se u ovogodišnjem izvještaju smjestila na 53. mjesto. No, druge su zemlje iz regije posljednjih godina napredovale brže, pa se Slovenija tako danas nalazi na vrlo visokom desetom mjestu, uz druge mlade lavove istočnog proširenja EU, koje je u prvih deset po slobodi medija uzdiglo i Češku, Estoniju, Slovačku, Mađarsku i Letoniju. Bosna i Hercegovina je na visokom 19. mjestu, što se u obrazloženju spominje usputno, gotovo kao zdravorazumska posljedica poslijeratne normalizacije. Ispred nas su i Makedonija i SCG, koji dijele 45. mjesto, a i Bugarska, koju s neskrivenom zavišću krajem ove godine ispraćamo u EU, također je daleko ispred nas, na 35. mjestu. Rumunjska je, ako je kome za utjehu, iza, na 58. mjestu.

Lista se sastavlja na temelju upitnika, koji ispunjavaju dopisnici te organizacije. U slučaju Hrvatske, ove je godine taj posao radio samo jedan čovjek, čiji indentitet ostaje tajan

Ove se godine Hrvati barem ne mogu žaliti da se nalaze u društvu zemalja o čijem novinarstvu i medijima nemaju pojma: osim Bocvane i Tonge, s nama su se, nekim čudom statističkih izračuna, našle i Sjedinjene Američke Države. No, za razliku od Hrvatske, koja na listi Reportera bez granica godinama poskakuje kao kuglica u fliperu, za SAD u obrazloženju jasno piše zašto je ta zemlja u odnosu na prije godinu dana pala za devet mjesta, odnosno za čak 36 mjesta u odnosu na 2002. godinu.

Odnosi između medija i Bushove administracije znatno su se pogoršali otkako je američki predsjednik iskoristio "nacionalnu sigurnost" kao izgovor da se svakog novinara koji dovodi u pitanje njegov "rat protiv terorizma" može smatrati sumnjivim... Slobodni novinar i bloger Josh Wolf spremljen je u zatvor zato što je odbio predati svoju videoarhivu... Sudanskog kamermana koji radi za Al-Jazeeru od lipnja 2002. drže u Guantanamu bez suđenja, a fotografa AP-ja američke vlasti u Iraku drže od travnja ove godine.

Za Hrvatsku sličnog obrazloženja nema, i tek kad nazovete u sjedište Reportera u Parizu, ljubazna će vam pomoćnica šefa europskog deska pokušati objasniti metodologiju i razloge zbog kojih je Hrvatska ove godine smještena na 53. mjesto.

Lista se sastavlja na temelju upitnika, koji ispunjavaju dopisnici te organizacije. U slučaju Hrvatske, ove je godine taj posao radio samo jedan čovjek, čiji identitet ostaje tajan. Gospođa Loubetova, kao da pokušava opravdati ozbiljnost rada Reportera, više je puta naglasila da "za veće zemlje poput Rusije ili Amerike" isti posao ipak radi više dopisnika.

Evo što smo o stanju hrvatskih medija saznali iz podataka koje su nam pročitali iz tog, usamljenog upitnika. U Hrvatskoj ima problema s pristupom informacijama na lokalnoj razini, ali i u središnjoj vlasti. Glasila se u Hrvatskoj cenzuriraju: Feral Tribune i Večernji list nisu bili dostupni u Gospiću nakon što su objavili kritičke članke o Saboru. U Hrvatskoj su tabu teme one koje se odnose na kršenje ljudskih prava, izvještavanje o ratnim zločinima i sukobima na područu bivše Jugoslavije.

Glasila poput HRT-a, Hine i Vjesnika su pod kontrolom vlasti. Urednika Hrvatskog lista Ivicu Marijačića Haaški je sud kaznio sa 15 tisuća eura zbog otkrivanja identiteta zaštićenog svjedoka...

Spominju se i drugi konkretni slučajevi. To što je Tihomir Ladišić "maknut" iz političke emisije "Otvoreno" i prijetnje smrću novinarima kao što su Drago Hedl i Saša Jadrijević Tomas.

Navodi se i da je prošle godine u Hrvatskoj 15 novinara dobilo prijetnje, a četvero ih je i ozlijeđeno.

O nekima od navedenih informacija moglo bi se raspravljati: malotko u zemlji, primjerice, smatra da je HRT danas pod utjecajem HDZ-ove vlasti poput Vjesnika. Kršenje ljudskih prava nije tabu tema, nego nešto o čemu se raspravlja u udarnim terminima televizijskih emisija i na naslovnim stranicama najtiražnijih dnevnih novina.

O ratnim se zločinima - kasno i nedovoljno, ali ipak - piše više nego ikad prije. I još: treba li kaznu Haaškog suda zaista pripisivati neslobodi medija u Hrvatskoj?

O drugim se, pak, informacijama nema što raspravljati: Hrvatska je još prilično opasno mjesto za izvještavanje, čak i kad je riječ o posve bezazlenim stvarima. To je ove godine na svojoj koži, primjerice, osjetio poznati nizozemski fotograf Ad van Denderen: na splitskoj je plaži fotografirao za monografiju o obalama Mediterana. Brutalno je pretučen, a zatim su mu na policiji još oduzeli fotoaparat, filmove, putničku kartu i putovnicu.

Isti Ad van Denderen, koji je prošle godine, pod pokroviteljstvom francuskog Senata, sudjelovao na pariškoj izložbi angažirane fotografije, održanoj u povodu dva desetljeća rada Reportera bez granica.
Orlanda Obad