Moja mater u jednom te istom stanu živi točno 49 godina. Uselila se u njega kao mlada, tek udata cura, poživjela je u toj radničkoj novogradnji čitav radni staž, podigla dvoje djece, pregrmjela stabilizacije i ratove. Kao i stotine tisuća Hrvata, dobila ga je od muževe tvornice, otkupila ga je legendarnom “starom štednjom”, a od prošlog ljeta - otkad je postala udovica - u tom stanu živi sama. Malo-pomalo, dom joj postaje tipično starački: mnogo i previše stvari, fotografije familije, te netaknuti predmeti mog oca - vinili, alat, knjige i štap - koji su ga nadživjeli i sad stoje uokolo poput neslužbenog, sjetnog mauzoleja.
Jednom sam materi natuknuo da bi joj se bilo zgodnije preseliti. Mogla bi naći nešto manje i bliže, rekao sam, češće bi viđala unuka i bila bliže centru. No, odmah sam ustuknuo, jer sam shvatio koliko je moj prijedlog bespredmetan. Jer, ono što moju mater drži u Jugovinilovom radničkom zdanju iz 61. nisu samo fotografije, ni navike, niti očev štap. Nju na tom mjestu drži 50 godina socijalnih kontakata, čelične niti “komšiluka” u kojem susjedi jedan drugom peku štrudele i torte, pohode se na kodoljance i krstitke, piju jedan kod drugog kave i popravljaju jedan drugom bojlere, a gospođe idu stubištem s emajliranim tećicama i jedne drugu časte s jutrošnjim tingulom, tripicama i bobom s artičokama. To je susjedstvo, sveta balkanska i sredozemna institucija, socijalni institut koji su naši ljudi unijeli u cementne visokogradnje iz svojih velovaroških, otočkih ili vlaških zavičaja, pa je ostao intaktan i u novim modernističkim zgradama, zamišljenima da speru s novog, socijalističkog čovjeka te atavističke navike. Samo jedna jedina generacija i sam le-corbousierovski urbanizam, nisu bili dovoljni za to. Zato se moja mater ne bi preselila iz Jugovinilove zgrade.
Prema jednoj školi mišljenja, ta tvrdoglava vezanost za mjesto moju mamu čini socijalnom negativkom. Ona, naime, živi u stanu koji joj je definitivno prevelik, plaća za njega prevelike režije i preskupo održavanje, reducira svoje socijalne kontakte i staračku mobilnost. Po toj školi mišljenja, njoj bi bilo bolje da posluša moj savjet, da nađe štogod manje i bliže, da svoj komad nekretnine pusti u vječni heraklitovski opticaj kapitalizma, da ga otisne da prokola na tržištu, a svoju ušteđevinu aktivira na opću i svoju dobrobit. Dvije moje kolegice tijekom ovog su tjedna u novinama koje čitate napisale tekstove koji otprilike zagovaraju ovaj socioekonomski program. Pri tom vjerojatno nisu očekivale da će ih iz anonimnog web-partera zgromiti oluja pučke mržnje. No, dogodilo se upravo to. Dugo sam u novinama, donekle redovno pratim web komentare, a i sam sam često tema anonimnih pacijenata pod “nickom”. Ali, ne sjećam se da je i jedan tekst u novinama toliko razgnjevio pučanstvo svih ideologija i boja kao tekstovi kolegica Bolanče i Stipić koji su se bavili - pa, više-manje - mojom mamom. Čitao sam bijesne postove nekih 45 minuta i kad sam sasvim iznemogao, shvatio da nisam odčitao niti četvrtinu. Očito, ono što je razgnjevilo najširi čitateljski puk nije mogla biti ni sama tema, ni pitanje tržišta stanova, ni nečija stara mama. Tekstovi mojih kolegica su poput lakmusa razotkrili jednu zlovolju koja je mnogo dugovječnija i dublja, a naše kolegice našle su se pred tim tsunamijem gnjeva kao zlosretni zec pred farovima šlepera.
“Afera donjogradske bakice” izazvala je, držim, masovno pučko uzrujavanje jer je poput akupunkturne igle ubola dva frustrirajuća mjesta današnjeg društva.
Prvo od njih je pitanje medija i njihove socijalne neosjetljivosti. “Donjogradske bake” dolile su ulje na vatru ionako čvrstom preduvjerenju kako su naše novine - ili ova konkretna novina - socijalno neosjetljive, da ih prave neki ljudi koji žive u nestvarnom svijetu pod staklenim zvonom, kojima su japanski restorani i koncept-storeovi preči od zakona o ribarstvu ili štrajka u Đakovštini. Previše sam puta i sam imao osjećaj da su hrvatski mediji i proizvedeni od strane manjine, ali i upućeni prema manjini od dvjesta tisuća bijelih ovratnika u tri velika grada. Poprimajući svjetonazor te manjine, oni su postali neosjetljivi prema slabima, nestrpljivi da se otarase onih kojima promjene ne odgovaraju ili pak onima koji bi ih ustrašeni htjeli usporiti. Tako su postupno “negativci” medija postali prvo seljaci, pa zaposleni u javnom sektoru, svi škverovi, sva južna i istočna provincija - drugim riječima, svatko onaj tko nije uskočio u prvi tranzicijski vagon i ukrcao se u nekoliko velikih korporacija i nekoliko uslužnih biznisa koji u ovoj zemlji jedini uspijevaju: a to su telefonija, trgovina, banke.
Prečesto smo svi zajedno brkali svoj konkretni klasni interesom s objektivnim interesom sviju. Prečesto smo pri tom iskazivali netrpeljivost prema onima koji su slabiji i u novoj diobi gube. A kad su u tom karuselu nestrpljive zlovolje na red došle donjogradske starice, narodni nam je gnjev vratio ono što je pamtio.
Hrvatsko društvo, budimo sasvim iskreni, sastoji se od četiri i pol milijuna ljudi od kojih se četiri milijuna suočava s promjenama koje ne žele. Na promjene ih nukaju nove tehnologije, nova ekonomija i nove ideologija. Pritjerani u kut poput ustrašena kučića, naši se ljudi već navikavaju na to da neće imati besplatan fakultet ili zubara, da će se za svoju mirovinu morati brinuti sami, da neće poput njihovih očeva 40 godina raditi za istu firmu, da neće moći računati na stalnost posla, socijalne benefite, jeftinu energiju. U toj oluji promjena naši su ljudi dosad imali tri čvrste točke: jedna je bio zavičaj, druga obitelj, a treća susjedstvo. Zavičaj je 50 godina bio socijalni odušak koji Hrvatima ispuhivao seljačku nostalgiju za zemljom i kroz agrarni vikend fuš pridonosio standardu. Obitelj je kroz tete u Njemačkoj, barba Luke i baka-servis preuzela brojne socijalne funkcije, uključujući i one jaslica, kreditnih banaka i zavoda za zapošljavanje. Susjedstvo je ostalo kao treća čvrsta točka, socijalni kontinuitet u svijetu u kom kontinuiteta manjka.
Zagovarajući bezgranični mobilitet po uzoru na protestantski sjever, moje su kolegice zapravo poljuljale ono posljednje što našim ljudima daje gravitaciju u svijetu koji se prevrće kao mahnit: dotakle su ljudima njihove baka-servise, susjedin štrudel i loptanje u dvorištu, njihovo pravo da se u svijetu koji se bjesomučno mijenja oslone na bar posljednje čvrste točke: susjedu i nonu.
I zato je priča o socijalnoj mobilnosti sjevernoameričkog tipa u našim uvjetima potpuno neprimjenjiva. Prvo i manje važno, neprimjenjiva je jer je ne prati sve ono što je njen preduvjet, od cjelodnevnog boravka u školi do zaštite podstanara. Drugo i važnije, neprimjenjiva je jer proizlazi iz drugog modela obitelji, koji možda jest gospodarski podesniji, ali bi ga malo tko htio mijenjati za naš. Od ljudi u Hrvatskoj možete tražiti da budu marljiviji, učeniji, brži - ali ne možete tražiti da budu netko drugi.
Stoga bih umjesto uspoređivanja s Amerikom, Nizozemskom ili Irskom, dakle - zemljama s kojima nemamo i nikad nećemo imati išta zajedničko, koji put pogled radije upravio prema Portugalu ili Španjolskoj. Uspoređivao bih se za zemljama koje su postigle dobar život, a imaju isto totalitarno nasljeđe, isti katolicizam, Mediteran i model obitelji, iste bake i susjede. Uspoređivao bih se s njima prvo zato jer je to realno, a k tomu i zato jer se u njima - i ljepše živi.
