Objavljeno:  20.01.2010

Tedeschi pokušava kupiti Podravku prije ulaska Hrvatske u EU

Tko je mladi gospodin Emil Tedeschi, koji s bakenbartama i šatiranom kosom, visok i sportski građen, izgleda kao zagrebački Mr. Big - Faca iz “Seksa i grada”?

Emil ima četrdeset i dvije godine, povučeno živi sa ženom i dvoje djece u najljepšoj gornjogradskoj palači u Visokoj, tik do predsjedničke rezidencije, a predsjednik je Uprave (CEO) i vlasnik kontrolnog paketa dionica poduzeća Atlantic d. d., što je prije dvije godine izašlo na burzu pa su Tedeschijevi, kad su ga prodavali, zadržavši operativnu većinu, inkasirali više od pedeset milijuna eura.

Potpredsjednica firme je Emilova sestra, visoka, jako zgodna mlada žena, udana za Talijana, a osnivač je bio pokojni Emil senior, zapravo Svetozar ili, za nas njegove prijatelje i poštovatelje, gosin Sveto Tedeschi. Obitelj je venecijanska, preci su se odselili na Kretu, a u kandijskom ratu, izbjegli na Korčulu. Tu je dida Santo postao tvrdi Hrvat, učlanio se u HSP, ali kad se po drugi put oženio gospođicom Kolumbatović iz jake dalmatinske integralističke obitelji, prešao je na jugoslavenstvo. Otac starog Tedeschija borio se u partizanima, a on sam, završivši pravo, postao u Korčuli direktor ugostiteljskog poduzeća, a zatim napredovao u Beograd.

Bavio se vanjskom trgovinom, obožavao kocku (jednom se u Parizu u kazinu potukao s Alainom Delonom), družio s najvažnijim ljudima, živio poput junaka nekog filma i pritom bio nevjerojatno magnetična ličnost, velik čovjek, briljantnog duha i humornosti.

U gimnaziji s Milanovićem

Tu veličinu trebalo je kod kuće izdržati, što je palo u dio gospođi Tedeschi, umirovljenoj sutkinji, porijeklom Korčulanki (Sveto je s njom počeo hodati dok su bili tinejdžeri), danas elegantnoj zagrebačkoj dami besprijekorno odjevenoj u Yamamota.

Među svim prijateljima koje je stekao u profesionalnim i međunarodnim krugovima, poznanstvo s dr. Gregurićem, predsjednikom hrvatske Vlade narodnog spasa, liderom Tuđmanovih tehnokrata, pokazalo se najkorisnijim - pomogao mu je da u privatizaciji preuzme Zagrebačku tvornicu papira. Iako je propala, postala je temelj potonjeg obiteljskog bogatstva. Na početku rata stari je Tedeschi donio sudbonosnu odluku.

Njegov pametni, zgodni sin u kojega je bio zaljubljen beskompromisnom očinskom ljubavi, kao iz nekog Shakespearova komada, završio je gimnaziju za tri godine (išao je u školu sa Zokijem Milanovićem) pa s osamnaest dobio Porsche i priključio se zlatnoj mladeži te hodao s nekim od najbolje građenih cura koje su se ikad pojavile na zagrebačkoj gradskoj sceni. Tu je stari Sveto odlučio da mu naprasno promijeni sudbinu - odveo ga je sa sobom u Milano, gdje su se počeli baviti međunarodnom trgovinom papira.

Nakanio je da od sina napravi biznismena, umjesto da riskira da postane propalica. Dakle, trgovali su papirom, a pokrenuli su i jedan zagrebački magazin (Servus), pa zatim preuzeli Danas koji je propadao. No, to kod Tuđmana nije moglo proći - Tedeschi? Ni slučajno!

Ozbiljnost s Cedevitom

Otac i sin zaključili su stoga 1993. da se ne isplati gnjaviti s papirom, jer su potrošači državno strogo kontrolirani subjekti pa su se, kao i dida Santo koji je u staro doba trgovao s Bosnom, bacili u distribuciju, uvoz i trgovinu, preuzevši franšizu žvakaćih guma Wrigley’s za Hrvatsku.

Domaća ekonomija devedesetih ionako je povijest uvoznog biznisa, i Atlantic je ubrzo povećao broj brendova koje distribuira, pa se i strateški povezao s Agrokorom, koji je s Gregurićevom Vladom i Zagrebačkom bankom sačinjavao glavnu poslovnu trijadu u državi. Atlantic sad drži svu robu oko blagajni u Konzumu, a čini se da imaju osiguranu naplatu, jer se firma brzo razvija...

Kako nisu imali vlastitu robu - a bilo je logično da i nešto svoje ture u isti prodajni lanac - kupili su od Plive brend Cedevita, što ih je tek pretvorilo u ozbiljnu tvrtku. Zašto im je direktor Plive, Čović, ustupio popularni proizvod široke potrošnje, za male pare, u trenutku kad su mu istjecala patentna prava za Azitromicin, na koje se domaći farmaceutski gigant oslanjao? To će biti jasno tek kad se napravi CSI-obdukcija divovske lešine te firme pa vidi je li riječ o ubojstvu ili samoubojstvu iz zasjede.

Što će mu Podravka?

Osim Cedevite, Atlantic je kupio Plivinu kozmetičku liniju Neva, a u novije doba lanac apoteka i njemački energetski napitak Multipower, koji se proizvodi u Hamburgu. Sve u svemu, koncentracija kao za plasman u vlastiti drogerijski lanac i - zaista, Emil Tedeschi, sa samim Čovićem, te s Marijanom Hanžekovićem, preko jednog investicijskog fonda kupuje od Todorića njegov neuspjeli drogerijski ogranak Kozmo.

Što će mu onda Podravka koju je, kako je najavio, sad spreman kupiti? Atlantic ima nešto više od dvije milijarde kuna godišnjeg ukupnog prihoda, Podravka oko tri i pol, s tim da Tedeschijevi zapošljavaju dvije tisuće ljudi, većinom u distribuciji, a u Koprivnici radi sedam tisuća, uglavnom u proizvodnji.

Je li potreban Atlantic da se Podravkina roba isporuči u Konzumove dućane? Pa ona tamo i ovako stiže, a uz šezdesetodnevnu naplatu koju će Vlada (ova ili ona sljedeća) prije ili kasnije uvesti, putanja više neće biti toliko važna.

Pritisak na Jurčića

Čemu onda sav pritisak na siromašnog Ljubu Jurčića, predsjednika Nadzornog odbora Podravke u kojoj Vlada ima 26 posto, čemu tolika nervoza? Zašto se pokreću idejni prijepori o prednostima “privatnog” nad “državnim” poduzetništvom, kad je “privatno” najčešće paradržavno, monopolističko, a “državno” prćija koju pljačkaju sami Vladini dužnosnoci?

Korupcija je dosad onemogućavala svaku fer tržišnu utakmicu. No, skupština Podravkinih dioničara u svibnju zadnja je prilika da strateški investitor ščepa koprivničkog megapicoka dok su dionice tvrtke podcijenjene.

Kad se poslije toga poslovanje i financije konsolidiraju, nije izgledno da će do akvizicije doći prije ulaska Hrvatske u EU, kad Vlada više neće smjeti preferirati domaću korporaciju među svim zainteresiranim kupcima.

Broj preporuka: 25