I to smo doznali, pobjednike Supertalneta Nove TV, u petak, i HTV-ova Plesa sa zvijezdama, u subotu. Zauzeli su udarni, večernji termin, kad je pučanstvo, ušuškano debelim snježnim pokrivačem, okovano ledom, grijalo duše kraj televizijskih ognjišta i glasovalo, trošilo impulse e da da bi pozdravilo pobjednike, Tihomira Bendelju, simpatičnog, mladog mažoretka, te Franku Batelić i Ištvana Vargu, ovogodišnji najgenijalniji plesački par. Uoči finala, bolje je stajala Nova TV, čiju je prethodnu epizodu pratilo 18 posto gledatelja, a čak ih je 44 posto makar bacilo oko na nju.
No, taj rivalitet televizijskih producenata, javnog i privatnog, nezanimljiv je: zaradit će i jedni i drugi, sve tempirano pred Božić, kao da je upravo on vrhunac tih pučkih televizijskih svečanosti.
Bezazlene umotvorine
Zanimljivije je zašto su te licencne, anglosaksonske umotvorine, gledane. Prije svega, to nije zazorno. Zašto, naime, ne bi bile? Bezazlene su, dobronamjerne i nenasilne. Takozvani game showovi, osobito otkako su se, u ovome desetljeću, ukrižali s reality showovima, pa je sad u svakom tom tv nadmetanju za odrasle natjecatelj postao, da to tako kažemo, i subjekt i objekt radnje, dirnuli su narod u najtananiju žicu: dali su mu mogućnost da se poistovijeti, da suosjeća, s onima koji u njemu ne bude zavist.
Nadmetanja poput Supertalenta i Plesa sa zvijezdama, gdje je trajanje sudionika u programu ipak ograničeno zadatkom (u reality showowima, gdje su natjecatelji trajno pritvoreni, zadaci su isto jedina svrha njihova reality postojanja), onemogućuju da zbivanje isklizne u privatno, u skaredno, u glupost, dosadu, psovke. Samo svjetla pozornice i iskrena ljudska namjera da se zabavi nečim bezazlenim. Sve to dakako privlači i kandidate. Jer što je slađe do pokazati se u lijepom svjetlu pred rodbinom, susjedima i nacijom, a da ne izvodiš ništa što ne rade i djeca vrtićke dobi kad imaju priredbu ili, nasprosto, žele doći u centar pozornosti.
Što je jednostavnije, a i iskrenije, od toga da uzmeš mikrofon pa zapjevaš, ili skupiš prijatelje pa s njima hopšeš na bini u kričavom kostimu i kreveljiš se do mile volje.
Zabava za tinejdžere
Ne vjerujem, dakle, da se prosječni kandidat prijavljuje u takvu emisiju zato što se nada slavi ili novcu. Toliko građani ipak nisu nerealni. Nije ovo Amerika.
Većina je, uvjeren sam, svjesna lako uočive činjenice: ama baš ni jedan pobjednik ili dopobjednik nekog takvog ili sličnog reality showa nije napravio karijeru, niti se zbilja proslavio, niti se trajno, što se kaže, nekamo uvalio. Primjerice, Saša, Tin i onaj treći, bili su najavljivani kao spketakularan boy band, no raspali su se i prije no što su se ugasili reflektori u studiju. Tko se, nadalje, još sjeća Marina Tironija, prvog pobjednika prvog realityja u nas, Story Super Nove? Gdje je sada? Eto, postao je profesionalni fotoreporter, prebacivši se dakle s druge strane kamere.
A gdje je nestao onaj Rom Hamdija? Tko su kasniji pobjednici Big Brohera? Ili najnoviji primjer: tko se još sjeća Bojana Jambrošića, ljetošnjeg pobjednika showa Hrvatska traži zvijezdu? Interes za takve instant zvijezde nakratko pokazuju tek djeca i tinejdžeri, koji su, uostalom, i njihova najvjernija publika. Reality showovi, dakle, u nas isključivo proizvode zaborav a ne zvijezde.
Jednosatno dijete
A to je, kad se bolje pogleda, i najpoštenije. Jer ti kandidati i nisu tu da bi se ukljkučili u kakvu ozbiljnu životnu borbu, nego da u nama bude infanitlnost, da zadovolje našu bezazlenu i bespomoćnu potrebu da se sklonimo od stvarnosti, da pobjegnemo od sive rutine vlastite odraslosti.
Djeca dakle u tim natjecanjima prirodno uživaju, a odrasli - oni valjda toliko koliko još djeca žele biti. A biti dijete, barem na sat ili dva, i nije loša zamisao.
