Autor: Adriana Piteša

Objavljeno: 05.11.2012

ZBIRKA PRIČA 'NAHRANI ME'

Roman Simić Bodrožić: Ljudima možeš dirati u sve: politiku nogomet, vjeru, ali ne u odgoj djece...Zato u to i ne diram. Ali, o tome pišem

Roman Simić Bodrožić: Ljudima možeš dirati u sve: politiku nogomet, vjeru, ali ne u odgoj djece...Zato u to i ne diram. Ali, o tome pišem

Pisac i urednik Roman Simić Bodrožić upravo je objavio svoju treću zbirku priča “Nahrani me”, u kojoj istražuje temu roditeljstva. Ona dolazi sedam godina nakon zbirke “U što se zaljubljujemo” za koju je dobio i Nagradu Jutarnjeg lista za najbolju proznu knjigu.

Što se dogodilo od najavljenog romana, kako to da je odluka opet pala na zbirku priča?

- Sve mi se čini da je to moje ime neka svemirska ironija; mama i tata valjda su naslutili da će biti nešto u vezi s pisanjem, ali otamo, iz 1972. nisu uspjeli dobaciti do prave književne vrste. Jesam li skrojen isključivo po mjeri kratke priče ustanovit će se, vjerujem, u budućnosti - trenutačno kratku formu sebi objašnjavam brakom i dvoje opake djece. Uz njih, čak i opremljen imenom koje ohrabruje, čak i sa zvijezdama na svojoj strani, ne ostaje mi ni vremena ni snage za nešto dulje.

Čini se jednostavno

Svojedobno ste izjavili kako je “U što se zaljubljujemo” tamni, crni blizanac vaše prve zbirke “Mjesta na kojem ćemo provesti noć”. Što bi u tom kontekstu bila “Nahrani me”?

- “Nahrani me” je korak dalje. Boju joj je teško odrediti: ima tu i svjetla i sjene, ali ako je “U što se zaljubljujemo” bila knjiga o zaljubljivanju, ako je bila o dvoje, ova je svijet proširila, promijenila ga za dijete. I čudo: promijenilo se sve! Sve ono što sam osjetio prvi put, u doba kad sam mislio da je ostalo malo onoga što ću osjetiti prvi put; sve one sigurne stare riječi, koje su dobile novo značenje, kao ljubav, vrijeme, strepnja, strah... sve to zakuhalo je u ovoj knjizi, i u meni, u zadnjih sedam godina koliko sam je pisao. I jako mi je važna, jer je i ulog velik.

“Nahrani ih i voli ih... I to je sve, cela priča oko djece. Ostalo će ionako da bude kako bude”, kaže jedan vaš lik. Jeste li došli u fazu kad možete tako razmišljati?

- Iskreno, ne znam. Nekad mi se učini da je tako jednostavno: voli svoje dijete i nahrani ga, i ništa od svih tih solfeđa i tae kwon doa i stranih jezika, ništa od superzdravih režima prehrane i revolucionarnih odgojnih metoda, neće ti trebati. Naravno da je puno složenije od toga, naravno: jer vraćamo se ponovo do ljubavi, i toga čime ih hranimo, i nas samih. Kako to volimo svoju djecu i možemo li se vidjeti kako to pokazujemo? Skrivamo li se iza njih? Koristimo li se njima? Jesmo li zaboravili što smo trebali u djetinjstvu i možemo li se uopće odmaknuti od onoga čime su nas opremili roditelji? Iz svega toga jedan od likova izvuče to “nahrani ga i voli ga” i da, često sam mu sklon povjerovati. Ali ako sam išta naučio tih proteklih godina u parku, u druženjima i vrtićima, to je: možeš propitivati političke stavove, i nogometne klubove, i vjerska opredjeljenja drugih ljudi, samo im ne diraj u način na koji odgajaju djecu. I zato ne diram. Pišem.

Rad od kuće

Roditeljstvo je, kako ste rekli, “zadnja velika revolucija prije smrti”. U pričama istražujete radosti i strepnje i kao roditelja i kao djeteta. Koja je perspektiva bila zahtjevnija?

- Meni je sve to spojeno, pomiješano: i silna sreća i toplina, neusporediv osjećaj da ti je život pun, da voliš kako nikada nisi volio, ali i strah, i neizvjesnost, svijest da više nisi sam, da netko ovisi o tebi, da ne raspolažeš sobom na način na koji si to mogao nekad. U tim pričama stavljam se u kožu roditelja koji sumnjaju, koji gube, koji su izgubili, koji su nanovo pronašli. I djece; jer svaki je roditelj nečije dijete. Lakše su nastajale priče u kojima pripovijedaju žene, a najlakše jedna “muška”, koja se zove “Dvoje djece”, nastala kad sam po rođenju drugoga djeteta uzeo pet mjeseci za rad od kuće. Sastojci: dvoje djece, zima, hladnoća, stan. Kod te je bilo: ili ona ili ja.

Utjecaji drugih pisaca ovdje su drukčiji nego u vašim ranijim djelima. Više je tu, primjerice, emocije iz “Ceste” Cormaca McCarthyja, nego hommagea omiljenim piscima. Slažete li se?

- Da. S tim što ne postoji cesta kojom bi se slijedilo McCarthyja; samo ta emocija, ta provalija pred koju te postavlja. Čitam mnoge fantastične knjige i svaka me obilježi, ali možda ti tih sedam godina dobro dođe da taj biljeg izvjetri. I u ovoj knjizi postoji više različitih glasova, više različitih stilova, ali rekao bih da su ovaj put svi moji.

I vaša supruga Ivana Simić Bodrožić u novoj se zbirci bavi roditeljstvom. Kako funkcionira zajednica dvoje pisaca; “krađa” priča je neminovna, kako funkcionira s rečenicama, preuzimate li ih jedno od drugog?

- Pričamo o stvarima, dijelimo teme, prizore, tu se razmjena događa na dnevnoj bazi, ali u pisanju smo posve različiti, imamo posve različit spisateljski nerv. Ivanine pjesme iz “Prijelaza za divlje životinje” prekrasne su mi, pronalaze u meni sve one riječi i slike koje nisam ni slutio da su unutra, rade s roditeljstvom i intimnim, ali nemoguće je tu nešto preuzeti; predaleko je možda baš zato što je preblizu. Priča koja je u cijelosti Ivanina, i za koju me višeput optužila za krađu, jest uvodna, “Lisice”. Ali istodobno, ne postoji u toj knjizi priča koja je više moja od te.

Knjigu sam pisao sedam godina, toliko mi treba

Koliko su duge pauze između djela posljedice rada na tuđim tekstovima ili je stvar u nečemu drugom?

- Ma i u tuđim tekstovima, i u načinu na koji živim i radim, i u još koječemu - ali najviše (ipak) u meni. Mogu ja to okretati kako god želim, ali izgleda da mi za knjigu jednostavno treba tih 5-7 godina. A onda bacim pogled na te priče i sve postaje malo jasnije: ni politike, ni akcije, ni štofa za domaća kina... ono od čega počinju i u čemu završavaju je emocija, a njoj nekad treba vremena da sazre. A onda još koji dan da se pretvori u likove, priču... pa joj ga dajem.