Autor: Portal Jutarnji.hr

Objavljeno: 10.01.2008

Ženska povijest Splita

Ženska povijest Splita

Ako bi se predrasudama slijepo vjerovalo, onda riječi "feminizam" i "Dalmacija" ne bi imale što tražiti zajedno u istoj rečenici. Mediteranski jug, naime, u hrvatskom imaginariju ima reputaciju prilično patrijarhalnog podneblja, a pučka predodžba o Dalmatinkama obično se svodi na nekoliko mitskih slika utisnutih estradom i TV reportažama.

Tijekom prosinca, međutim, Splićani i Splićanke imali su prilike vidjeti izložbu koja opovrgava ove predrasude i na žensku povijest Splita i Dalmacije baca novo svjetlo. Junakinje ove izložbe nisu "penelope" koje čekaju svog mornara da se vrati s vijađa, niti sretne mediteranske domaćice koje kuhačom miješaju šalšu. Junakinje ove izložbe nisu nalik ni lajavim tamnokosim ženturačama koje napučuju glavninu domaće TV i filmske fikcije.

Izložba o kojoj je riječ zove se "Žene Splita i Dalmacije -  ženski vremeplov", autorice su joj Mirjana Kučer i Radmila Miletić-Borčić, a organizirala ju je feministička organizacija za promicanje ravnopravnosti spolova i ženskih prava Domine iz Splita.

Kroz ovu izložbu autorice nam pružaju "žensku povijest" svoga grada, grada koji je, dakako, kao i čitav Zapad kroz stoljeća bio dominantno muški, ali grada koji se ipak može podičiti time što je u njemu zabilježen samo jedan jedini slučaj spaljivanja vještice (u 15. stoljeću). Izložba Domina, ujedno, baca svjetlo na dosad gotovo posve nepoznatu povijesnu građu - povijest ranog feminizma u Splitu i Dalmaciji.

Povijest pokreta za emancipaciju žena u Splitu počinje godine 1918. kad skupina žena osniva Narodnu žensku zadrugu. Pokrenule su je žene koje su tijekom rata ilegalnim radom potkapale Austriju u korist SHS, a prva joj je predsjednica bila Maja Čulić.

U pravilniku Zadruge ističe se da je posao ustanove da "predstavlja i zastupa mišljenje žena u političkim, kulturnim i ekonomskim pitanjima" te "budi javni rad". Zadruga je imala cijeli niz higijenskih, zdravstvenih, obrazovnih i socijalnih programa, ali i čitaonicu, glazbenu djelatnost, glazbenu školu te pedijatrijsko savjetovanje koje je vodila žena liječnica.

Pravi feministički pokret Split dobiva 1925. kad se osniva Ženski pokret koji je poživio samo do 1929. Pripadnice pokreta kod stranaka i političara lobirale su za pravo glasa, sudjelovale na internacionalnim kongresima (poput Ženske antante u Pragu 1927.) te držale predavanja koja je redovito objavljivao tada najutjecajniji splitski list "Novo doba". Od tridesetih, pokret prestaje s radom, ali zato štafetu borbe za žensko pitanje preuzima ljevica.

Tako će se 1935. u kino Sirius održati miting žena za socijalnu i spolnu pravdu čija je suorganizatorica i glavni govornik bila gimnazijska profesorica matematike i vatreni komunist, Anka Berus. Berus, koja će nakon rata postati prva žena ministar u Hrvatskoj, održala je tada vatreni govor nakon kojeg je policija upala u kino i uhitila organizator(ic)e.

   
Vinka Šperac  Anka Berus 

Među zanimljivim figurama dalmatinske predfeminističke i feminističke scene, Kučer i Miletić-Borčić osobito upozoravaju na dvije aktivistice ženskog pokreta koje ne pripadaju istoj generaciji i koje su djelovale na dvije obale Jadrana, premda su čak rodbinski povezane. Prva od njih je Vinka Šperac (1843 - 1923) talijanska književnica, aktivistica za ženska prava i sufražetkinja, te autorica dvadeset romana prevođenih na francuski, njemački i češki, ali na žalost ne na hrvatski.

Rođena je 1843. u Solinu u obitelji oca trgovca konjima i majke Talijanke iz Pirana. Kad joj je mati oboljela od malarije, Vinka Šperac seli se s njom u Piran i napušta Dalmaciju, kojoj će kasnije posvetiti memoarsku knjigu "Ricordi dell mia infanzia in Dalmazia" (Sjećanja na djetinjstvo u Dalmaciji). U Piranu su je kao mladu djevojku udali za starijeg trgovca s kojim je imala dvoje djece. Pustolovna Bice Speraz (kako se tada piše) bježi od obitelji i nastanjuje se u boemskim krugovima Milana. Knjige je potpisivala muškim pseudonimom Bruno Sperani.

U Milanu se udala za slikara i umjetničkog mecenu Vespasiana Bignamija i bila pokroviteljica umjetnosti. U nizu novinskih članaka i eseja borila se za žensko pravo glasa, jednaku plaću za oba spola te za ravnopravan tretman ženskih umjetnica. Najpoznatiji su joj romani "Nell'ingranaggio" (Među zupčanicima) i "Numeri e sogni" (Brojevi i snovi).

Premda rođena ovdje, Vinka Šperac malo je sudjelovala u životu istočnog Jadrana, a o odnosu dva naroda Šperac potkraj života piše: "Žalosno je biti plod ujedinjenih dviju rasa koje nimalo ne naliče, a k tomu se i ne ljube; cio sam život osjećala u sebi to razmimoilaženje".

Druga značajna figura srednjodalmatinskog ženskog pokreta, Vinka Bulić (1884 - 1965), također je rođena Šperac, i bila je unuka brata od oca Vinke Šperac. Vinka Bulić prva je splitska novinarka, publicistkinja, feministica i jedna od utemeljiteljica Ženskog pokreta u Splitu. Rođena je 1884.

Udala se za nećaka arheologa Frane Bulića, kojem je pak bila i osobna tajnica - Bulić joj je među ostalim obrazovanoj i agilnoj asistentici zavještao i svoju humanističku biblioteku. Za splitsko "Novo doba" Bulić je pisala kolumne, reportaže, putopise i feljtone. Kako je bila gorljiv planinar, osobito su joj bili zapaženi planinarski putopisi, često začinjeni trpkim socijalnim opservacijama i žalom zbog iznimne bijede u kojoj živi dinarski gorski živalj.

U "Novom dobu" pisala je i o ženskom pitanju, a osobito pravu glasa koje je za Ženski pokret u to doba bilo pitanje broj jedan, i koje nije riješeno sve do dolaska komunizma. Za žensko pitanje Bulić se počela zanimati još za Prvog svjetskog rata. 1917. piše slovensko-zagrebačkoj feministici Zofki Kveder da joj preporuči literaturu o ženskom pitanju.

Kveder joj se u odgovoru žali kako je u promicanju ženskog pitanja u Zagrebu "sama, sirota i jadna, još k tomu Slovenka" te se žali kako, za razliku od Bulićeve, "Zagrebčanke malo mare za feminizam". Bulić je jedna od aktivistica Ženskog pokreta u Splitu od samog njegovog osnutka 1925. S drugom suosnivačicom, Jelkom Perić, sudionik je Male ženske antante 1927. u Pragu.

Nakon Drugog svjetskog rata, bila je zadovoljna što je dočekala žensko pravo glasa, ali i isticala da po pitanju ženskog položaja "još štošta stoji zapreteno ispod luga". U zapisima se žalila što historiografija ne priznaje progresivnu ulogu Ženskog pokreta, nego ga tretira kao buržujski pokret zaokupljen "samo" pravom glasa. Uza svu publicističku aktivnost i status redovitog novinskog suradnika, u osobnim joj je dokumentima kao zanimanje upisivano - "domaćica".

   
Tina Morpurgo  Dika Marjanović 

Treća značajna figura ženskog pokreta koju izložba izdvaja je Anka Berus, osoba koju starije generacije pamte kao utjecajnu komunističku političarsku, ali koja je za povijest Hrvatske značajna po nekoliko stvari, a među ostalim i po tom što je bila prva žena ministar. Kao gimnazijska profesorica matematike Berus je šokirala međuratne suvremenike time što je u razredu ukinula obaveznu molitvu, a "klinč" s policijom u kino Sirius nije joj bio jedini fajt sa zakonom: do rata je dvaput zatvarana.

Godine 1945. će kao ministar preuzeti resor financija i postala tako prva žena ministar u povijesti Hrvatske. A koliko su političke kontroverze 20. stoljeća prožimale splitske obitelji kazuje i ovo: jedan brat Anke Berus - Henrik Žnidaršić - bio je partizanski heroj i u Splitu je do '90. jedna ulica nosila njegovo ime, a drugi, Lav, istaknuti je katolički intelektualac i Stepinčev biograf.

Autorice izložbe nisu se bavile samo ženama koje su bile politički aktivne, nego su bacile svjetlo i na niz zanimljivih i zaboravljenih umjetnica, poduzetnica i intelektualki međuratne Dalmacije. Među njima je tako Aida Krstulović (Kujbjišev, Rusija 1886 - Split 1976), etnologinja koja je 1935. postala prva ravnateljica jednog muzeja u Hrvatskoj - splitskog Etnografskog muzeja.

Koludrović je na tom mjestu prošla rat i četiri države i ostala sve do 68. godine života, do 1954., kad je umirovljena. Domine su nanovo podsjetile i na gotovo zaboravljenu slikaricu Tinu Morpurgo (Split 1907 - Beograd 1943). Pripadnica sefardsko-židovske obitelji koja je silno zadužila splitsku kulturu (knjižar i preporoditelj Vid Morpurgo je bio predak), Tina Morpurgo bila je slikar pejsažist, a stradala je u holokaustu u Jajincima pokraj Beograda, stratištu gdje su ubijani zatočenici logora na obližnjoj Banjici.

Najpoznatija slika joj je autoportret na kojem sebe prikazuje nalik nekoj domaćoj Fridi Kahlo - kao mrku, odlučnu i autoritativnu mladu ženu. Kučer i Miletić-Borčić izdvojile su i jednu istaknutu međuratnu poduzetnicu, Mariju Monterisi (Split 1900 - Padova 1983). Monterisi je od 1934. nadalje u Splitu imala seriju parfumerija i bila ugledna poslovna žena.

Premda je za rata pomagala partizanski pokret, nije je mimoišla poslijeratna nacionalizacija. Kako joj je suprug bio Talijan, emigrirala je i poduzetničku sreću potražila u Italiji, gdje je u Trstu i Padovi nastavila istim poslom kojim se bavila i u Splitu.

Mnogima će biti čudno što se među ženskim heroinama našla i Dika Marjanović Radica (Split 1892 - 1984), autorica najraširenije i temeljne dalmatinske kuharice, knjige za koju se obično veli da je u dalmatinskim kućama češća i obaveznija od Biblije. Uvrštenje autorice kuhinje zvuči naizgled kao uzdizanje stereotipova o ženi uz šporet s kuhačom, ali to je krivo gledanje.

Dika Radica svoju je kuharicu pisala u drugom društvenom kontekstu i s drugim nakanama no što se radi danas, ona je ponajprije bila društveni radnik, a njena knjiga pedagoško štivo kojim se trebalo usustaviti, popisati i širiti znanje među neuki puk. Činjenica da se "Dika" i danas uzima kao kanonski izvor i mjera kuharskog pravovjerja pokazuje da je u svom djelu autorica uspjela.

Povijesti se obično pišu kao muške

Izložbu "Žene Splita i Dalmacije - ženski vremeplov" Splićani su imali prilike vidjeti u staroj vijećnici na Pjaci, a autorice Kučer i Miletić-Borčić posvetile su glumici Zdravku Krstulović, koja je i jedna od odabranih junakinja.

- Rad na ovoj izložbi bio je pionirski - veli Mirjana Kučer. - Povijesti se obično pišu kao muške povijesti, u njima žena nema. S druge strane, u pregledima povijesti ženskog pokreta na ovim prostorima obično se stvar svodi na Zagreb i Beograd. O splitskom pokretu u toj literaturi nema na riječi.

Autorice iz Domina u svoj izbor značajnih dalmatinskih žena uvrstile su osim spomenutih još i Priscu i Valeriju, Dioklecijanovu suprugu i kći, koje su bile politički djelatne, zajedno su ih pogubili politički protivnici, a Valerija je nosila i naslov "auguste". U dalmatinskoj, prilično "mačo" renesansi Domine su odabrale opaticu Biru, sestru Marka Marulića, klarisu koja se među ondašnjim ženama isticala visokom naobrazbom. Među ženama 19. i 20. stoljeća najviše prostora zauzimaju umjetnice.

Tako su se u izboru Domina našle glumice Asja Kisić (Zadar 1914 - Split 1996) i Zdravka Krstulović (Split 1940 - 2003), mezzosopranistica Majda Radić (Šibenik 1933 - Zagreb 1984), baletna umjetnica i glasovita pedagoginja Ana Roje (Split 1909 - Šibenik 1991) te slikarica Cata Dujšin Ribar (Trogir 1897 - Zagreb 1994), glasovita umjetnica, akter društvenog života, ali i donatorka koja je svoju ostavštinu poklonila Trogiru.

- O mnogim osobama ženskog pokreta danas znamo malo - ističe Mirjana Kučer. - Recimo, o suosnivačici Ženskog pokreta Jelki Perić nedostaju i osnovne informacije, i još istražujemo. Za Vinku Šperac nismo ni znali, dok nismo popis njezinih djela i korespondenciju pronašli u ostavštini Vinke Bulić, koja joj je bila pranećakinja. Dogodine planiramo novu izložbu s više imena i podataka, a konačni posao morala bi biti monografija o ranom feminizmu u Dalmaciji.


Jurica Pavičić