Autor: Portal Jutarnji.hr

Objavljeno: 15.03.2008

Mandić: Publicist koji je još '71. zagovarao proeuropsku Hrvatsku

Mandić: Publicist koji je još '71. zagovarao proeuropsku Hrvatsku

Nakon gotovo četiri desetljeća u izdanju Matice hrvatske konačno su ukoričene nekoć legendarne kolumne Igora Mandića. Ti tekstovi, koji su sada prvi put okupljeni u debelom svesku velikog formata na više od 600 stranica, izlazili su od 17. travnja 1968. do 1. ožujka 1972. u visokotiražnom zagrebačkom tjedniku Vjesnik u srijedu, popularno nazivanom VUS, a pod zajedničkim naslovom Notes.

Vjesnik u Vjesniku


Dok je ispisivao tekstove svoga Notesa Igor Mandić nije se previše trudio da ih pripremi za vječnost. Pisao je te tekstove za dnevnu upotrebu, posuđivao je svoj kritički glas svakodnevici, vježbao građansku hrabrost na temama koje su koncem šezdesetih godina i u Hrvatskoj kao i drugdje u svijetu postajale aktualne. Bio je vjesnik novog potrošačkog društva, jedan od onih koji mu je prvi imenovao sadržaje i pojavnost. Mandić je u svom Notesu otvorio čitav niz tematskih područja bez kojih bi današnje hrvatsko novinstvo bilo šaka jada.

Njegova duhovna djeca su svi današnji hrvatski kolumnisti, od Jurice Pavičića do Srećka Jurdane, od Zorana Ferića do Ante Tomića, od Milana Ivkošića do Renata Baretića i Borisa Dežulovića. Taj slijed svakako je najveći doprinos Mandićeva kolumnizma koji je tako maestralno predstavljen u gotovo kritičkom i vrlo akribičnom izdanju njegova Notesa.

Mandić je upravo u svom Notesu prvi pisao prave gastronomske kolumne i prvi ozbiljno intervenirao u probleme svakodnevne trpeze. Prvi je javno progovorio o feminizmu i njegovim ograničenjima, ali i o važnosti koju je žensko pitanje dobilo u jeku seksualne revolucije. Prvi je pisao o fenomenima svakodnevice pa se, ne jednom, osvrtao na društveni ponor što su ga otvarali onovremeni krvni delikti ili uopće događaji iz crne kronike. 

Mandić je zatim ukazao na bijednu razinu novopečenih socijalističkih bogataša i političkih moćnika. On je prvi, i to s pozicije građanske i liberalne književne kritike, pisao o organičenjima hrvatskog nacionalističkog tiska. Mandićeva polemika u njegovu Notesu s Hrvatskim književnim listom primjer je kako je ipak, uza svu delikatnost teme, bilo moguće korektno polemizirati s onima koji su, iako su bili protivnici komunizma te iako su i sami otvarali prostor određene slobode, ostali na razmjerno niskoj razini književnog iskaza i posve retrogradnog ustaškog nostalgičarstva.

Mandić je tim autorima iz Hrvatskog književnog lista pokušao objasniti kako njihov doživljaj nacionalnog ima samo jednu bitnu pogrešku - njima hrvatstvo nije demokratsko sredstvo, nego sveti cilj, njima je ono zastrlo svaku objektivnost i svako puno razumijevanje stvarnosti.

Nikad s komitetom

Mandićev Notes nastajao je u politički posve  uzavrelom vremenu kad su u krilu Hrvatskog proljeća bili zarođeni svi elementi kasnije hrvatske državnosti i kasnijeg kritičkog odnosa prema komunizmu, kritičkog odnosa kao trojnog sustava u kojem su s liberalnom misli supostojale ona klerikalna i ona nacionalistička. U tom vremenu i u teksturi koja je bila visokorizična Mandić je pokušavao, a danas se točno vidi da je u toj nakani uspio, sačuvati osobnosti više nego što mu je bilo dopušteno. Ono što je on govorio nije gotovo nikad bilo u dosluhu s komitetom ili s njegovim očekivanjem nego je u velikoj većini slučajeva bilo posve osobno.

Time je on najavio čitav niz kasnije presudnih tematskih područja hrvatskog kolumnizma, kao što mu je, hodajući po oštrici noža, odredio i neke moralne kondicije. Ako mu se može zamjeriti što je na početku 1972., kad su uhićeni brojni hrvatski književnici, izvalio strašnu rečenicu: "Ako je jedan pisac u tamnici, onda nije u tamnici cijela književnost", ipak se Igoru Mandiću valja u golemu aktivnost pripisati to što nije kao mnogi drugi imao naknadnu pamet niti je ikad zaboravio odbrusiti glupanima i pseudointelektualcima.

Mandićevi pogledi na klerikalno i nacionalističko u hrvatskoj kulturi i danas su prihvatljivi jer je u njegovim tekstovima od početka bilo jasno kazano da nije svejedno hoćemo li živjeti u provincijalnoj domovini ili ona treba biti europski dom u kojem će prevladavati zapadne vrijednosti i u kojem se nećemo jedino klanjati bogovima potrošačkog društva.

Mandić je po mnogim političkim stavovima bio vrlo blizak pokojnom Antunu Šoljanu koji je to isto mislio, ali je ipak do 1972. izbjegao govoriti o niskim granama hrvatskog nacionalizma i o jadnom kolektivizmu, da bi onda ipak, kad su mu kolege 1972. bili uhićeni i nepravedno suđeni, zaoštrio svoje stavove. Mandić je u tim stvarima imao drukčiji put. On nije posjedovao Šoljanovu moralnu konzistenciju, ali je svejedno znao sačuvati srednju građansku poziciju, u njegovu slučaju sasvim usamljenu i daleko od književnih klapa, poziciju iz koje je mogao polemizirati s velikim brojem protivnika i tema.

Dalmatinski đaci

Mandić je u svojim kolumnama pisao u dva navrata o tada mladom i razmjerno nezaštićenom Slobodanu Šnajderu za kojega je najprije rekao da misli istovjetno kao i on sam, jedino što ima nešto sporije reakcije, da bi onda kasnije Šnajdera vrijeđao da je umjetnički rukovodilac krize. Riskantne su bile Mandićeve polemike s Milošem Žankom koje su napisane prije nego što je tog birokrata prokazao njegov vlastiti Centralni komitet. Mandić je znao vrlo vispreno odbrusiti četničkim i šovinističkim jugoslavenskim stavovima Viktora Novaka, i to mnogo prije nego što su se na tog renegata okomili i zvani i nezvani hrvatski autori.

Oponašao Matoša


To što su u vrijeme kad je pisao svoj Notes i klerikalni i nacionalistički autori zajedno s onima liberalnima bili na braniku jedne te iste građanske ideje, ne može umanjiti Mandićevo inzistiranje da je jedino liberalni duh demokratski, a da to nikako nisu ni nacionalistički, ni totalitarni, ni klerikalni pogled na budućnost Hrvatske i na ono što treba učiniti da Hrvatska modernizira svoje institucije.

Na stranicama prije nekoliko dana objavljenog Mandićeva Notesa u Matičinu izdanju pokazalo se da je ovaj značajni hrvatski pisac, premda je sve učinio da svojim tekstovima naglasi trenutačnost, s njima postigao upravo suprotno, jer se oni danas doživljavaju ne samo kao jedan od najstarijih hrvatskih feljtonističkih (kolumnističkih) serijala, nego oni sada kada su pretiskani mogu pobuditi znatnu pozornost najprije kao historijski dokument, a onda i kao svjedočanstvo o čovjeku koji je umjesto fige u džepu svojevoljno odabrao dobro plasiranu brbljavost. 

Mandićeva su duhovna djeca svi današnji hrvatski kolumnisti, od Pavičića do Jurdane, od Ferića do Tomića, od  Ivkošića do Baretića
Rođen u Šibeniku 1939., Mandić je još jedan od uspješnih dalmatinskih gimnazijalaca koji su u Zagrebu nakon završenih studija književnosti početkom šezdesetih godina, posebno jer se radilo o prvom naraštaju mladih diplomaca Hergešićeve komparatistike, osjetili potrebu da pred javnost izađu s vlastitim kritičkim i polemičkim tekstovima i intervencijama u stvarnost. U šezdesetim godinama bilo je poput Mandića više Dalmatinaca koji su obilježili zagrebačku književnu scenu.

Njihova imena i danas imaju najveću intelektualnu težinu pa je dovoljno samo spomenuti Igora Zdića, Tonka Maroevića, Zvonimira Mrkonjića, Antu Stamaća, Arsena Dedića ili Vjerana Zuppu, koji su tvorili naraštaj briljantnih i vrlo obrazovanih autora. Doduše, Mandić nije pripadao onom krugu koji se danas naziva razlogovcima, i to po časopisu u kojem su oni uglavnom objavljivali. On se nije poput Stamaća trudio preuzeti središnju katedru teorije književnosti, nije kao Mrkonjić svojim ekspertizama čvrsto i akademski rekonstruirao intelektualni zemljovid novije hrvatske književnosti, niti je poput Zidića bio pokretač vrlo bitnih političkih akcija ili pisac temeljnih nacionalnih polemika, a nije ni kao Maroević zapasao golemi prostor domaće književne i likovne scene.

On nije ni poput Veselka Tenžere dovodio u pitanje pjesničke vrijednosti kasnije posve neupitnih Slavka Mihalića ili Vlade Gotovca. Jer Mandića taj tip kritičke konstruktivnosti, taj tip središnjeg oglašavanja kao da nije zanimao! On se odlučio da kao posve mladi kritičar i novinar bez prevelikih političkih pa čak i etičkih ograda intervenira u čitavu paletu svakodnevnih tema. Pisao je tako praktične književne kritike, pisao je za široku publiku baš o svačem, polemizirao je s mnogima, provocirao je koga je stigao, ali je pri tome svima bilo sasvim jasno da njegove ocjene nisu imale dodir s akademskom potrebom da klasificira ni svoju ni tuđu šumu poruka niti su bile ičija politička naredba.

Igor Mandić je polemičan pisac, i to u intenzitetu kakav je odavno prije njega isprobao Antun Gustav Matoš kojega je rado oponašao. Valjda zbog tog velikog pretka on je od početaka bio bliži društvenoj nego književnoj kritici. Naime, on je bio prvi ozbiljniji fenomenolog svakodnevlja u Hrvatskoj, onaj koji je osluškivao timbar talijanskih Passolinijevih polemika, koji je želio imitirati čak i akademsku provokativnost Rolanda Barthesa, onaj kojemu su usta puna američkog medijskog teoretičara McLuhana.

U šezdesetim godinama pisao je mnogo o medijima i njihovoj novostečenoj prodornosti pa je prije potpune afirmacije televizije stekao zamjernu čitanost i popularnost, a i izrekao je neke od i danas važećih ocjena. Njemu su se zbog tekstova u Notesu pisala prijeteća i anonimna pisma, ali su mu odgovarali čak i komiteti i njihovi članovi. Zato je u Matičinu izdanju Mandićeva "Notesa" pisac iz reakcija na svoje pisanje izdvojio čak 350 reakcija-fragmenata od kojih su neke pisali danas ugledni ljudi, a neke opet zabadala koja i dandanas još uvijek zagađuju naš duhovni prostor.

Moja malenkost

Mandića se zbog njegovih kolumni uvažavalo gotovo s divljenjem, a sintagma moja malenkost koju je preuzeo od starijih autora ubrzo se i u javnosti počela odnositi samo na njega i na njegovu, naravno, posve lažnu skromnost. Bilo je sve to upravo ono što nikome prije njega nije polazilo za rukom u inače notorno nepismenoj hrvatskoj sredini. Mandić je sistematski, čim je završio studij komparativne književnosti i francuskog jezika, počeo objavljivati feljtone i kozerije, glazbene i književne kritike u izdanjima Vjesnika, i to osobito nakon što se ondje 1966. stalno zaposlio.

Imao je Mandić i polemika u kojima je bio gubitnikom. Jednu takvu vodio je s današnjim akademikom Dubravkom Jelčićem, a sve u povodu vlastite pozitivne recenzije biografske knjige Mirka Žeželja o Antunu Gustavu Matošu. To je možda jedina polemika koju je Mandić izgubio i nakon koje je ostao postiđen jer mu se dogodilo da u kritici nije razlikovao, a na što ga je Jelčić s pravom upozorio, ono što je Žeželj u svojoj knjizi bez oznake prepisivao iz Matoševih tekstova od onog što je sam napisao. Valjda je zato Jelčić u 78. godini  akademik, a Mandić i dalje u 70.  piše svoje polemičke tekstove.

Mandić koji je vlasnik jedne od najsvježijih hrvatskih rečenica, ostaje najznačajnijim i najraznovrsnijim novinskim piscem u drugoj polovici XX. stoljeća. Po tomu on je nasljednik A. G. Matoša u feljtonu i samo on u društvu s Veselkom Tenžerom zaslužuje to visoko mjesto. Premda je kroz pola stoljeća svoga književnoga rada napisao i čitavu biblioteku knjiga, premda je pisao o svemu i svačemu, on se nikad nije udaljio od temeljnih književnih i kulturoloških tema što ih je otvorio na stranicama svoga Notesa.

Prvi kritičar TV-a  i potrošačkog društva

Ne uvijek do kraja etičan, ali zato tvrdoglav i na neki svoj izokrenuti način posve konzekventan, Mandić ima zasluge što je prvi u nas pisao o televiziji o kojoj je iznio niz važnih socioloških i kulturoloških ocjena. Na njegovu tragu nastavljena su sva kasnija sistematična pisanja o tom medijskom fenomenu pa su Mandićevim pionirskim tekstovima srodni oni što su ih o televiziji  pisali najprije Tenžera, a u novije vrijeme Ivan Starčević.

Mandić je prvi koji je uočio da televizija guta stvarnost, da usamljuje čovjeka, da mu uljenjuje duh i da je u njoj moć koju će vlast pokušati instrumentalizirati. Uz to, Mandić je i prvi pisac koji je u nas kritički progovorio o bijedi potrošačkog društva, o šaci jada kakvi su naši bogataši koji na ovim rubovima Balkana ne znaju uskladiti svoj javni život s ostatkom pučanstva, a niti znaju biti neovisni od politike i čisto mafijaških odnošaja.


prof. dr. Slobodan Prosperov Novak