Autor: Ivana Kalogjera

Objavljeno: 06.03.2010

TEŠKA LEKTIRA

Osnovnoškolci zapomažu: Mrzimo Nazora, Šenou i Ivanu Brlić Mažuranić

Osnovnoškolci zapomažu: Mrzimo Nazora, Šenou i Ivanu Brlić Mažuranić

Iako se popis lektire od 90-ih mijenjao više puta, knjige arhaičnog, nerazumljivog jezika i dalje su obavezno štivo u nižim razredima. Tko je kriv što djeca misle da su hrvatski pisci smrtno dosadni?

"Mrze li tvoja djeca čitati lektiru?”, pitao me neki dan vidno zabrinuti kolega. Primijetio je, kaže, da njegov 10-godišnjak kod kojega je od malih nogu razvijao čitalačke navike u zadnje vrijeme nerado poseže za knjigom. Tome je, uvjeren je, uvelike kumovala lektira.

Volio bi, kaže, znati tko je odlučio da djeca u 4. razredu osmoljetke čitaju “Lutonjicu Toporka i devet župančića” Ivane Brlić-Mažuranić, djelo koje je toliko slojevito i puno arhaizama da ga teško mogu razumjeti i odrasli. Nitko ne spori neupitnu književnu vrijednost Ivane Brlić-Mažuranić, no što smo postigli ako “hrvatskog Andersena”, kako je nazivaju, hrvatski učenici smatraju dosadnim.

Dva cilja lektire

A da je tome doista tako pokazala je i anketa koju smo proveli među učenicima sedmih razreda Osnovne škole Tina Ujevića u Zagrebu. Učenicima smo dali u zadatak da izdvoje tri djela za lektiru od kojih im pada mrak na oči. Na popisu najomraženijih knjiga prvo mjesto zauzele su “Povjestice” Augusta Šenoe, druga je priča “Veli Jože” Vladimira Nazora, a treća Puškinova “Bajka o ribaru i ribici”. Na četvrto mjesto učenici su rangirali zbirku priča “Priče iz davnine” Ivane Brlić-Mažuranić. Pete su pjesme Grigora Viteza, a više od deset glasova dobile su i Nazorova “Voda” te Dickensov “Oliver Twist”.

Može li lektira pomiriti dva cilja: razviti kod djece osjećaj za književnu umjetnost i čitalačke navike i, drugo, upoznati ih s najboljim nacionalnom i svjetskom književnom baštinom, a da se pritom ne postigne kontraefekt da djeca jednostavno zamrze čitanje?

“Išetao župan Jurina po svojoj prostranoj županiji, da vidi, gdje što ima i komu što treba. Tako dospio i do jedne male rudinice. Na rudinici probilo iz zemlje devet javorića, ali im niotkuda vode nema. Ražale se županu Jurini javorići, pa on zapovjedi kmetovima, da navedu vodu do njih. Iskopali kmetovi grabu, naveli potok onuda, pa kad voda poteče javorićima uz korijenje, reče župan Jurina: ‘Sada, javorići moji, rastite i otimajte se, kako kojemu snaga daje’, i pođe on dalje.

‘Opanci skorohodi’

A kako u župana bijaše mnogo briga i velika županija, to on domala zaboravio na one javoriće. Dok se župan tako oko javorića bavio, dotle nebom djed Neumijka prolazio. Djed Neumijka nit se smije, nit se brije, niti nokte podrezuje, nego zori o osvitu i noćci o sutonu nebom prolazi. Na nogama mu opanci skorohodi, a na glavi ćepica-vedrica. Opancima od oblaka do oblaka koraca - u dva koraka nebo prođe; ćepicom-vedricom na izvoru vodu crpe, te širom po livadama rosu polaže. Bradom pako vjetar razmahuje, a noktima oblake para, pa gdje treba kišu obara. I maglu rastjeruje, da sunce ugrije i zemlju prigleda, da l’ pšenica klije. Tako se onog jutra djed Neumijka nad rudinom desio, te vidio, kako župan brigu vodi o mladim javorićima. Umilit ćeš se djedu Neumijki, ako vlat na travčici ispraviš - a ako stablu pomogneš, on tebe za brata prima. Jer njemu prečega na svijetu nema, negoli je šuma i tratina. Njih on od iskona sa oblaka gleda, kako su zemlju prekrile, a što se gdje gdjekoji dvor zabijeli, u to se djed ne razumije, pa misli: ovo ništa biti ne može!” Citat je to iz priče “Lutonjica Toporko”. Mogu li to djelo doista razumjeti 10-godišnjaci, pitali smo psihologinju Dubravku Miljković.

Mučenje uz knjigu

- Ajme, strašno, pokušala sam se staviti u ulogu 10-godišnjaka. Pa on mora tražiti značenje svake druge riječi. I sama sam se morala dobro koncentrirati da razmijem što čitam. Pritom sam se dobro namučila. Već nakon druge rečenice dobijete želju da odustanete od čitanja. Kad dijete to djelo dobiju za lektiru, mora da svi doma imaju živčani slom - rekla je psihologinja Miljković. Dodala je kako se često zaboravlja da je većina djece u 4. razredu osnovne škole još na razini tzv. konkretnih operacija, što znači da ne mogu razmišljati poput odraslih osoba.

- Oni mogu rješavati problem i uviđati odnose samo kada je riječ o poznatim predmetima ili barem onima koje si mogu predočiti. Kada je, pak, riječ o tekstu koji obiluje nepoznatim pojmovima i/ili onima koje je nemoguće predočiti (primjerice - prosnuli, pašu, guba, kresivo, meću; povede ih Toporko do oknašca i tiho kano netopiri proljezoše kroz oknašce - i to sve u samo dvije rečenice!) čitanje se pretvara u mučenje i općenito se smanjuje motivacija. A kada su zahtjevi koji se stavljaju pred učenike iznad njihovih mogućnosti, djeca odustaju. Ponavlja li se to češće, mogu čak i zaključiti da su preglupa - upozorila je Miljković.

.‘Priče iz davnine’ nikada ne bih uvrstio u lektiru prije 7., 8. razreda. Nimalo ne želim umanjiti značaj Ivane Brlić Mažuranić. Ona je neupitna. No, i Miroslav Krleža je neupitan, a ni njega ne bi mogla čitati djeca u 4. razredu osnovne škole, kaže Ante Bežen, profesor metodike nastave hrvatskog jezika

Izbačena Jadranka

Popis lektire za osnovnu školu od ’90-ih do danas mijenjao se nekoliko puta. Posljednji put prije četiri godine. S popisa za osnovnu školu tada su izbačeni slikovnica Jadranke Kosor “Dobar dan, kako ste?”, “Opanci dida Vidurine” Mile Budaka, “Legende o Kristu” Selme Lagerlof, Krležina “Bitka kod Bistrice Lesne”, Mažuranićeva “Smrt Smail-age Čengića” te priče i pjesme s temom Domovinskog rata. Smanjen je i broj obveznih lektirnih naslova (na najviše tri, ovisno o dobi učenika), a popis je obogaćen mnogim djelima suvremenijih, djeci bližih pisaca. No, dogodilo se da je Ministarstvo obrazovanja u isto vrijeme prestalo izdvajati novac za školske knjižnice pa one nisu imale čime kupiti nove lektirne naslove. U takvoj je situaciji dio učitelja odlučio raditi po starom jer, kako nam je objasnila jedna iskusna učiteljica, “roditelji ne vole kada se djeci za lektiru zadaju knjige kojih nema u školskoj knjižnici”.

Dubravka Težak, profesorica na Učiteljskom fakultetu koja je bila na čelu skupine koja je izradila trenutačno važeći popis lektire, nemalo se iznenadila kada smo je pitali misli li ona doista da dijete u 4. razredu može razumjeti “Lutonjicu Toporka”.

- Mi smo upravo zbog toga tu priču prebacili u 6. razred - čudila se.

Nova revizija naslova

- Nitko ne može sastaviti popis koji bi sve zadovoljio. No, nastavnicima je već sada dana mogućnost da djelo, ako vide da je učenicima nerazumljivo i preteško, ili prebace u viši razred ili ga ne obrađuju - rekla je Težak. Složila se kako bi trebalo napraviti ozbiljno istraživanje među učenicima da se vidi koje su knjige djeci preteške i prema tome napraviti novu reviziju lektirnih naslova.

Anita Peti-Stanić sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta prema lektiri ima potpuno drugačiji odnos. Ona bi, kaže, broj propisanih lektirnih djela značajno smanjla, a djeci dopustila da najmanje jednom u polugodištu pročitaju knjigu prema vlastitom izboru.

- Ako dijete želi čitati knjigu “Ben 10”, neka je čita. Što ima loše da ono na takvom djelu koje nije vrhunsko, ali je njemu blisko, vježba izražavanje. No, nije problem samo u popisu djela. Treba mijenjati kompletan pristup lektiri. Mene zanima zašto sva djeca u razredu lektiru uvijek moraju obraditi na isti način. Zašto jedno ne bi crtalo lektiru, drugo opisalo svoj doživljaj, treće obradilo lektiru ritmički, a četvrto mehanički? - dodala je Peti-Stanić. Što se tiče Ivane Brlić-Mažuranić, ona smatra da su njezina djela za odrasle, nikako za djecu u osnovnoj školi.

- Na Učiteljskom fakultetu djelo “Priče iz davnine” preporučivali su već djeci u vrtiću, protiv čega sam se oštro borila. Te su priče prepune mitoloških predodžbi koje dijete ne može ni prepoznati niti shvatiti, no može ih se preplašiti ako ih pogrešno doživi - istaknula je Peti-Stanić.

Dubravka Zima, profesorica na Hrvatskim studijima i autorica biografije o Ivani Brlić-Mažuranić, ističe kako kritičari Ivanine zbirke iz 1926. godine nisu bili sigurni treba li “Priče iz davnine” odrediti kao dječje.

- “Priče iz davnine” nesumnjivo su “teške” na mnogo razina, ali djetetu koje ne čita težak je svaki književni sadržaj. Moje je mišljenje da dijete ni u jednoj dobi ne treba štedjeti od književnosti, a pogotovo zato što djecu u praksi ne štedimo ni od drugih sadržaja čija nasilnost i ideologija daleko nadilaze štetu od mogućih napora koje 10-godišnjaci moraju uložiti da bi pročitali “Toporka” - rekla je Zima.

‘Ne smije ih se razmaziti’

Da djecu ne trebalo previše razmaziti kada je riječ o izboru lektirnih naslova slaže se i književnica za djecu Sanja Pilić koju smo pitali bi li, po uzoru na praksu u nekim zemljama (primjerice, u Americi, Kanadi i Španjolskoj), i u Hrvatskoj trebalo u potpunosti ukinuti propisanu lektiru.

- To za nas nikako ne bi bilo dobro rješenje. U tom slučaju moglo bi nam se, naime, dogoditi to da djeca uopće ne čitaju ili da čitaju horor romane. Ne vidim nikakav problem u tome da djeca povremeno pročitaju i nešto što im je dosadno. Možda ne cijela djela, nego samo ulomke. U svakom slučaju, ne bi im trebalo previše povlađivati - smatra Pilić.

Učenike Osnovne škole Tina Ujevića smo pitali što oni vole čitati.

60% ljudi ništa ne čita

Odgovor nas nije nimalo iznenadio. Gotovo nema učenika s kojim smo razgovarali koji nije pročitao romane o malom čarobnjaku Harryju Potteru, “Gospodar prstenova” i druga djela Johna R. R. Tolkiena, “Ratove zvijezda”. Mnogi od njih pročitali su i knjigu “Mladi mjesec”. Čitaju, dakle, djela koja su ekranizira, uzbudljiva i pisana jednostavnim rječnikom. Ne smeta ih čak ni to što neke od tih knjiga imaju i po više stotina stranica. Knjiga koje djeca doslovno gutaju nema, međutim na lektirnim popisima, iako su se jedno vrijeme vodile rasprave o tome treba li Harryja Pottera uvrstiti u lektiru ili ne. No, struka je na kraju presudila: za takve knjige nema mjesta u lektiri!

- Znam da ne možemo čitati samo ono što bismo mi htjeli. No ne vidim ni zašto djeca u 5. razredu moraju čitati “Bajku o ribaru i ribici.” Tamo ima toliko riječi koje nisam razumio, a i tematika mi je dosadna. Kao da je knjiga pisana u 18. stoljeću - komentirao je učenik Tin Rajković. Njegova su omiljena literatura biografije glazbenika.

- Neka istraživanja pokazuju da 60 posto građana Hrvatske tijekom godine ne pročita niti jednu knjigu. Već je to dovoljan pokazatelj da kod izbora lektire treba biti jako oprezan - rekao je Ante Bežen, profesor metodike nastave hrvatskoga jezika na Učiteljskom fakultetu, autor niza čitanki za osnovnu školu.

Rowling daleko od Nobela

- Osobno, “Priče iz davnina” nikada ne bih uvrstio u lektiru prije 7., 8. razreda. Pitanje je i trebaju li djeca pročitati i znati interpretirati do detalja cijelu knjigu. Nimalo ne želim umanjiti značaj Ivane Brlić-Mažuranić. Ona je neupitna. No i Krleža je neupitan, a ni njega ne bi mogla čitati djeca u 4. razredu osnovne škole - rekao je Bežen. Dodao je kako iz iskustva zna da djeca imaju isti problem i s knjigom “Petrica Kerempuh” Slavka Mihalića te djelima Jagode Truhelke.

Berislava Majhuta koji predaje dječju književnost na petrinjskom odsjeku zagrebačkog Učiteljskog fakulteta silno je naljutilo naše pitanje bi li popis lektire trebalo osvježiti s djelima koja djeca rado čitaju.

- Nikada nisam čuo da je Joanne K. Rowling bila predložena za Nobelovu nagradu za književnost, a Ivana Brlić-Mažuranić bila je predložena dvaput. Za razliku od Harryja Pottera, “Priče iz davnine” imaju umjetničku kvalitetu i nije točno da ih djeca ne mogu čitati. Te se priče mogu ljuštiti kako god želite, za svakog ima po jedan sloj - rekao je Majhut koji smatra da je stav prema kojem djeca ne trebaju čitati Ivanu Brlić-Mažuranić rezultat opće klime u društvu koje malo cijeni nacionalne vrijednosti. Ipak, priznaje kako “Priče iz davnine” nevoljko čitaju i njegovi studenti .

- Ma oni vam gotovo ništa ne čitaju. Imaju 20 godina, realno su prije dvije, tri godine prestali biti djeca, no biološki odbijaju čitati dječju književnost. To je meni potpuno nerazumljivo - rekao je Majhut.