Debeli ocean, vulkansko grotlo, topla, prozračna klima, palme, banane, zelene masline, festival afričke knjige pa uz njega još i “Salon književnosti i vina”. Dobra književnost i još bolje vino. I obratno. Dovoljno da se Ivica Prtenjača, pjesnik i glasnogovornik multimedijalne knjižare Profil, koncem rujna prošle godine zaputi na Tenerife, najveći španjolski otok u skupini Kanara.
Na to rajsko otočje nadomak obala zapadne Afrike nije, kaže, išao sam; društvo mu je pravila vrsna spisateljska ekipa: Roman Simić Bodrožić i njegova supruga, spisateljica i pjesnikinja Ivana, te Zoran Ferić i supruga Andrea (koja nije spisateljica, ali voli dobro štivo).
Sve je na tom otoku veliko
- Bio sam sretan i uzbuđen. To je najdalje što sam ikad putovao. Zagreb, Frankfurt, Santa Cruz; čuj od Frankfurta ima pet sati leta - započinje Prtenjača dok se smještamo u kafiću.
Pozvala ih je izdavačka kuća Baile del sol koja je već objavila Romanovu knjigu “U što se zaljubljujemo”, a spremaju se, kaže Prtenjača, objaviti i Ivaninu zbirku pjesama “Prvi korak u tamu”, te njegov roman “Dobro je, lijepo je”.
- Sletjeli smo na sjeverni dio otoka. To je polupustinja u kojoj svako malo naletiš na ogromne kocke staklenika u kojima uzgajaju povrće. Odnekud vuku vodu, totalno ludo. Naši su domaćini Tito i Inmaculata bili genijalni. Super smo se sporazumijevali. Malo engleski, malo španjolski, malo ‘body language’, odlično je to klizilo - tumači Prtenjača.
Znao je, kaže, da slijeće na vulkanski otok, ali nije znao što očekivati.
- Najviši vrh je Pico del Teide, ima preko 3700 metara. Fascinantan je to šiljak, pa to vulkansko grotlo... Sve sam to znao, ali me iznenadilo koliko je sve na otoku monumentalno: dva velika aerodroma, dva ogromna autoputa - tumači Prtenjača i nastavlja:
- Naučio sam reći na španjolskom ‘dejame en paz’, ostavi me na miru, pa mi je to bila takva fora da ti ne mogu opisati. Stalno sam sav važan govorio ‘dejame en paz’ - smije se. Stigli su, kaže, malo izvan sezone, dobili one plastične “all inclusive” narukvice i razletjeli se po bazenima.
Odsjeli su u hotelu Florida, jedan od onih hotela-nebodera, 25 betonskih katova, pomalo klišej, što ipak nije prepreka hedonizmu.
- Svaka soba ima balkon, to im je kao važno, makar je taj balkon toliko mali da postaje tvoj osobni balkon jer samo jedna osoba na njega može stati. Ne možeš se ni rotirati - rukama objašnjava Prtenjača. - Svi se nešto brčkaju, pijuckaju, svuda neke ležaljke, naslonjači, svako malo prilegneš, odmoriš... Narukvicu sam volio jer sam mogao zasjesti uz bazen, piti Amstel pivo i jesti one njihove fantastične, super ukusne zelene masline - tumači.
Sve je, kaže, nekako prozračno, toplo, stalno vjetar s oceana, njegov miris, zvuk, gibanje, da, gibanje tog beskonačnog plavetnila, to je nešto hipnotično. Možeš gledati i gledati, a da ti ne dosadi - opisuje Prtenjača.
- Uzgajaju puno banana. A znaš di su im ti banananjaci? U centru grada! Tamo je, primjerice, jedna velika parcela na kojoj rastu banane, a okolo su semafori, kazalište, vijećnica... ludo - komentira Prtenjača egzotični otok na kojem je uglavnom ljeto.
Preko dana je 28 stupnjeva, noću 21, i tako je ugodno tijekom cijele godine, osim razdoblja kad se razliju one njihove kišurine - smije se.
Velike školjke iz oceana
Što ga je još oduševilo? A što nije, poluskupljenih obrva u dahu nabraja pjesnik i glasnogovornik, dakle koncertna dvorana Auditorio u Santa Cruzu, (“predivno, bijelo zdanje na obali oceana”), krater vulkana do kojeg ih je dovela Noemi (“koja je zbog ekshibicija na serpentinama odmah zaradila nadimak Alonso”), šetnja po vulkanskom tlu (“slično površini Marsa”), zaseok Masca smješten na hrptu jednog brdašca, okružen ogromnim klisurama, visokim 2500 metara (“nevjerojatan prizor”), pasivni dio otoka na kojem nema turizma, kunići koji skakuću okolo dok za njima trči lovac s kanarskim psima, Garachico, prekrasno mjesto u kojem su oceanski valovi u stijenama izdubili tridesetak prirodnih bazena, pokrajina Orotava poznata po vrhunskim vinima, (“jedno od njih pio je Gotovina kad su ga ćopili; zna general što valja”), zatim opušteni, dobronamjerni ljudi i usporeno ozračje.
- Imaju tu neku simpatičnu hispansku i afričku sporost, ali sve funkcionira - zadovoljan je Prtenjača.
Hrana? Odlična, spomenuti kunići s avokadom, pa neki fantastični sirevi, puževi, velike oceanske školjke, lijepo su, kaže, jeli.
I domaćini su bili predivni. U sklopu sajma nastupali su na gusarskoj tvrđavi Svetog Filipa iz 16. stoljeća, napravljenoj od crnog vulkanskog kamena na samoj obali oceana.
Jedna krasna španjolska pjesnikinja i glumica, Deborah Vukušić, čitala je njihove radove na sajmu.
- Deborah je po ocu Hrvatica, po majci Španjolka iz Galicije. Otac joj je otišao u rat i više se nije u Španjolsku vraćao, pa je Deborah napisala zbirku pjesma ‘Rat za identitet’ u kojoj se pita ‘tko sam ja?’. Inače, na sajmu je bilo predivno. Činjenica da su odlučili prevesti dvije knjige na španjolski, Ivanin ‘Prvi korak u tamu’ i moj roman ‘Dobro je, lijepo je’ govori da je posjet festivalu bio dobar potez - tumači Prtenjača. - A Ferića su već preveli, njemu je već knjiga izabranih priča prevedena na španjolski - dodaje značajnim glasom dok mi pokazuje “fotke” u mobitelu.
Vrhunska hrana, povoljne cijene, odlična vina, čist i topao ocean, zanimljivi ljudi, ekipa je tjedan dana uživala punim plućima.
Bilo mu je žao otići
- Moram spomenuti Bijelu plažu koju zovu ‘Las teresitas’. Poželio, dakle, general Franco pješčanu plažu na Tenerifeu na kojem je inače sve od crnog, vulkanskog kamena. Kaže Franco ‘hoću bijeli pijesak’. Razletjela se ekipa, znaš kako je kad diktator nešto poželi, dovukli tone pijeska iz Sahare, radilo se i nasipavalo moj sinko, i kad su je nasuli zaključi diktator da bi je oceanski valovi brzo mogli isprati.
‘Dovucite kamene blokove, stavite ih na dno mora ispred plaže, pa neka se valovi lome o te blokove da pijesak ne iscuri’, brzo se dosjetio. - tumači Prtenjača u svom stilu. Znaš što, žao mi je bilo ostaviti otok, baš mi je nekako bilo žao - zaključio je pjesnik na kraju. Taman kad pomisliš da si se nasmijao s Prtenjačom, dočeka te njegov mail: “čuj, od fotki imam samo ove u kompjutoru. Ove s mobitela ne mogu skinuti, a i mobitel je prije potopa pa se tako ne zna je li na slici moja ili pavijanova glava. Ili samo običan buket banana”.
