Tenisač koji se nije uvrijedio jer je gospodin
U polufinalu turnira u Montrealu Novak Đoković pobijedio je Rafaela Nadala, da bi u finalu dobio i samog nepobjedivog Rogera Federera. Nije to bilo iznenađenje jer je prije Montreala Novak ipak bio četvrti igrač svijeta, ali jest bilo čudo jer koji god čovjek pobijedi Federera, napravio je čudo koje se može mjeriti s osvajanjem Roland Garrosa.
Naime, Švicarac je ono što su bili malobrojni u povijesti sporta - Borg, Edwin Moses, Sergej Bubka, možda Pietro Menea - onaj s kime se drugi ne mjere, pa će u njegovoj eri svaka rang-lista počinjati tek od drugoga mjesta.
Pobijediti Federera znači učiniti nešto po čemu će te tvoja generacija doista pamtiti. Zato je, metaforički govoreći, Roger Federer, osim što je najusamljeniji, i najnesretniji tenisač današnjice: jedino se njemu ne može dogoditi čudo da pobijedi Federera.
A onda se dogodilo to da je na dodjeli nagrada službeni spiker najavio Đokovića kao hrvatskog tenisača. Ovaj mu je savršeno mirno, pristojno i gospodstveno odgovorio: "Ja, naime, nisam iz Hrvatske, nego iz Srbije. Nema veze, ne ljutim se. To je ionako isto". Zvučao je taman tako kao da tješi spikera i kao da mu je neugodno što će sad toliki svijet znati da je čovjek pogriješio.
Pokušajmo zamisliti što bi se dogodilo da su nekog našeg sportaša proglasili za predstavnika Srbije. Taj bi nesretnik za početak morao dati sedam šovinističkih izjava za naše i za strane novine, spomenuti Vukovar i Škabrnju, pa zaključiti kako bi bio sretniji da nije ni osvojio turnir, nego da mu se ovako nešto dogodi.
Ne treba sumnjati da bi se uvrijeđenom sportašu u prosvjedu pridružilo i nadležno ministarstvo, je li vanjskih poslova ili znanosti, to nismo sigurni, a premijera bi se u intervjuima pitalo kako je doživio "najnoviju provokaciju" iz Montreala. Sigurno ima hrvatskih sportaša, znam barem za dvojicu ili trojicu, koji su gospoda poput Novaka Đokovića, no bi li se i oni odvažili reagirati poput njega?
Tenis je gospodski sport, u kojem publika ima biti tiho dok se igrač koncentrira. Netko je prije sedam-osam godina, u vrijeme Gorana Ivaniševića, rekao da je upravo tenis, a ne recimo nogomet, sport po kojem se Hrvati razlikuju od Srba. Htio je reći kako Srbi nikada ne mogu biti veliki tenisači jer nisu gospoda. Nema ništa slađe, barem kada je riječ o domoljubnoj oholosti, nego kada nam živi život zvekne šamarčinu.
Pa nabrajajmo: Novak Đoković, Jelena Janković, Ana Ivanović, i na našu žalost, tu nije kraj! Srbi su u odnosu na Hrvate teniska velesila. Znaju ti simpatični i pametni momci i te moćne a lijepe cure kako se pobjeđuje i kako se u bijelome sportu biva gospodin. Kao što to, uostalom, zna i Ivan Ljubičić, pa je zato, nakon što je sam samcat osvojio Davis Cup, u Večernjem listu bio na listi najnepopularnijih Hrvata.
I onda, možemo li mi Hrvati podnijeti to da su Srbi najednom veća gospoda od nas? Teško, skoro nikako, s mukom, a onda i s ignoriranjem. Pravit ćemo se da tenisa više nema! Ili ćemo dobrome Novaku psovati mater jer je rekao golu istinu, da su Srbi i Hrvati isto. Kad ne bi bili isto, tada bi nas radovao Đokovićev uspjeh.
Miljenko Jergović
Naime, Švicarac je ono što su bili malobrojni u povijesti sporta - Borg, Edwin Moses, Sergej Bubka, možda Pietro Menea - onaj s kime se drugi ne mjere, pa će u njegovoj eri svaka rang-lista počinjati tek od drugoga mjesta.
Pobijediti Federera znači učiniti nešto po čemu će te tvoja generacija doista pamtiti. Zato je, metaforički govoreći, Roger Federer, osim što je najusamljeniji, i najnesretniji tenisač današnjice: jedino se njemu ne može dogoditi čudo da pobijedi Federera.
A onda se dogodilo to da je na dodjeli nagrada službeni spiker najavio Đokovića kao hrvatskog tenisača. Ovaj mu je savršeno mirno, pristojno i gospodstveno odgovorio: "Ja, naime, nisam iz Hrvatske, nego iz Srbije. Nema veze, ne ljutim se. To je ionako isto". Zvučao je taman tako kao da tješi spikera i kao da mu je neugodno što će sad toliki svijet znati da je čovjek pogriješio.
Pokušajmo zamisliti što bi se dogodilo da su nekog našeg sportaša proglasili za predstavnika Srbije. Taj bi nesretnik za početak morao dati sedam šovinističkih izjava za naše i za strane novine, spomenuti Vukovar i Škabrnju, pa zaključiti kako bi bio sretniji da nije ni osvojio turnir, nego da mu se ovako nešto dogodi.
Ne treba sumnjati da bi se uvrijeđenom sportašu u prosvjedu pridružilo i nadležno ministarstvo, je li vanjskih poslova ili znanosti, to nismo sigurni, a premijera bi se u intervjuima pitalo kako je doživio "najnoviju provokaciju" iz Montreala. Sigurno ima hrvatskih sportaša, znam barem za dvojicu ili trojicu, koji su gospoda poput Novaka Đokovića, no bi li se i oni odvažili reagirati poput njega?
Tenis je gospodski sport, u kojem publika ima biti tiho dok se igrač koncentrira. Netko je prije sedam-osam godina, u vrijeme Gorana Ivaniševića, rekao da je upravo tenis, a ne recimo nogomet, sport po kojem se Hrvati razlikuju od Srba. Htio je reći kako Srbi nikada ne mogu biti veliki tenisači jer nisu gospoda. Nema ništa slađe, barem kada je riječ o domoljubnoj oholosti, nego kada nam živi život zvekne šamarčinu.
Pa nabrajajmo: Novak Đoković, Jelena Janković, Ana Ivanović, i na našu žalost, tu nije kraj! Srbi su u odnosu na Hrvate teniska velesila. Znaju ti simpatični i pametni momci i te moćne a lijepe cure kako se pobjeđuje i kako se u bijelome sportu biva gospodin. Kao što to, uostalom, zna i Ivan Ljubičić, pa je zato, nakon što je sam samcat osvojio Davis Cup, u Večernjem listu bio na listi najnepopularnijih Hrvata.
I onda, možemo li mi Hrvati podnijeti to da su Srbi najednom veća gospoda od nas? Teško, skoro nikako, s mukom, a onda i s ignoriranjem. Pravit ćemo se da tenisa više nema! Ili ćemo dobrome Novaku psovati mater jer je rekao golu istinu, da su Srbi i Hrvati isto. Kad ne bi bili isto, tada bi nas radovao Đokovićev uspjeh.
Miljenko Jergović
Broj preporuka: 10
