Objavljeno:  02.04.2010

Teologija i ljubav u uskrsnim pogačama

Kardinal na žalost ni ovog Uskrsa ne zna o čemu bi nego o medijima

Baš na dan posljednjeg ubilačkog i samoubilačkog napada na putnike moskovskog metroa, u utorak, dogodilo se da HTV 2 prikaže ruski film “Aleksandra”.

Veliki redatelj Aleksandar Sokurov u njemu se uhvatio jedne od najtežih i najbolnijih tema suvremene Rusije: Čečenije i rata koji je tamo stvorio nove ruševine, a samo produbio stare mržnje i nesreće.

Sokurov je napravio antiratni film, što znači da je rastavio, razmontirao i poput starog željeza razrezao sve mitove kojima se hrane veličina i važnost svih ratova. Osobito se precizno pozabavio demontažom onoga što jednom okupljene vojnike drži na okupu. Na jednoj strani to je negdje odozgora nametnuta zappovjedna hijerarhija vojnog sustava. Odozdola, pak, ta mašinerija počiva na mitskom osjećaju bratstva po oružju koje vrlo često zna biti čvršće i posebnije i od najbliskijih krvnih veza. Uostalom, ta muška bratimljenja najčešće su i doslovno zalivena krvlju, što vlastitom, što tuđom.

Nisu svi ratovi isti, ali za taj što ga njegov vlastiti narod i država vode u Čečeniji Sokurov je našao silno jednostavno, suptilno, moćno i nadasve efikasno sredstvo demontaže: jednu jedinu baku.

Aleksandra je žena koja s drugog kraja Rusije dolazi posjetiti unuka - vojnika i tri dana provodi u ruskom vojničkom logoru pokraj Groznog, u koji također zalazi. Kao odgovor na pitanje kako je moguće da neka baka tumara kampom vojske koja je u ratu, može poslužiti činjenica da je njezin unuk satnik.

Ali, poštovanje koje Aleksandri Nikolajevnoj iskazuju i nadređeni časnici i podređeni vojnici njenog unuka, nema veze s njegovim kapetanskim činom. Uz to, kako film odmiče, pitanje realizma u njemu postaje potpuno nebitno. Poanta je u tomu što se s vojske i rata pod pogledom jedne, bilo čije i svačije bake, počinje ljuštiti jedan mitski sloj za drugim. Bez ikakvih grubosti, čitav se taj svijet topi pred jednom ženom koja jednostavno ne pristaje na djetinjaste igrarije, jer upravo na taj način tretira sav taj vojnički i ratnički svijet. A pri tom i nježno i sosjećajno.

(Usput rečeno, Aleksandru sjajno glumi slavna operna pjevačica Galina Višnjevskaja, udovica Mstislava Rostropoviča).

Jedan od najdirljivijih i najsnažnijih trenutaka filma je kada Aleksandra, tumarajući razrušenim Groznim, u kratkom susretu sklapa duboko prijateljstvo sa svojom čečenskom vršnjakinjom Malikom.

Žene sličnih sudbina postaju likovi čiji je autoritet jači i od rata, i od oružja, i od mržnje. One su umorne, rezignirane, i tim se autoritetom koriste blago i nekako nevoljko. Ali, samo nečovjek može od njihova glasa i pogleda okrenuti glavu kao da ih nema. Na žalost, takvih je i previše na ovom svijetu.

Ipak, što bi od nas bilo bez tih, koliko rijetkih, toliko još uzvišenijih, mjesta s kojih nam, u prvom redu i prije svega drugog, progovara ljubav? Što bi to bilo od nas kad bismo se doista odrekli svake istinske blagosti i nježnosti? Govorim o onoj vrsti ganuća koje je u stanju umornu vam dušu i nezadovoljno srce razgaliti samom toplinom i mekoćom, a istodobno ih protresti tako strašno i silovito poput bujice koja krči novi put kroz planine.

Nije nimalo slučajno što mi je i danas, na Veliki petak, još uvijek na pameti baka Aleksandra i njezina po silnu rusku vojsku razorna blagost. Biblijska slika Isusa razapetog na križu slika je takve blagosti dovedene do ekstrema i ne mora čovjek uopće biti vjernik da bi prepoznao snagu te slike koja zrači i osvjetljava čitavu našu povijest.

Crkve i religije taj slučaj uglavnom umataju u teško dokučivi misterij. Umiranje, smrt i pokop samoga Boga, koji je istovremeno i Čovjek, doista jest velika teološka tema. Ali, meni se nekako oduvijek činilo da je Isus kroz sve to prošao mnogo manje zbog teologije, a mnogo više zbog čovjekoljublja. Mnogim čestitim, vrijednim, jednostavnim i hrabrim ljudima Isus sa Golgote zato govori vrlo jasno i razumljivo. Baš kao što je Njegovoj majci i Mariji Magdaleni bilo savršeno jasno i prirodno da budu pod križem, dok su se muškarčine apostoli (s jednim izuzetkom) razbježali ne znajući u tom strašnom času ni što bi ni kud bi.

Tako i Biblija kaže da su žene znale bolje: biti uz onoga koji trpi i pati. Pa zar je to doista toliki misterij, ako smo ljudi? A sve nam govori da smo to sve manje i sve rijeđe. Uključujući i kardinala koji ni ovog Uskrsa ne zna o čemu bi drugom nego o medijima. Više teologije ima u svakoj mirisnoj pogači što će ih ovog Uskrsa ispeći vrijedne žene. A o čovjekoljublju da ne govorimo.

Broj preporuka: 34