GOST MOTOVUNA

Terence Davies: Gay koji je opsjednut katolicizmom

Objavljeno: 18.07.2012

Kad sam pred osam godina pozvan sukreirati program motovunskog festivala, na taj sam posao prionuo sa željom da na festival dovedem neke ljude koji su u mom osobnom filmskom kanonu svjetlucali kao dragocjenost. Neke smo od njih na festivalu ugostili - poput Austrijanca Ulricha Seidla. Neki su nam zasada izmakli - poput kanadskog nadrealista Guya Maddina ili Gaspara Noea. Na toj listi, među prvima se nalazilo i ime Terencea Daviesa. Ta želja nam se ove godine ispunila. Terence Davies ove će godine biti gost Motovuna, a njegovi ključni filmovi - trilogija kratkih filmova “Trilogija Terencea Daviesa”, “Udaljeni glasovi, mrtve prirode”, “U smiraj dugog dana” - bit će prikazani u Istri i u Zagrebu, pojačani za njegov dokumentarac o Liverpoolu “O vremenu i gradu” te za njegov posljednji, komercijalno najuspješniji (mada nipošto najbolji) film, “Deep Blue Sea” s Rachel Weisz.

Ritual očeva pogreba

Terence Davies spada u umjetnike kod kojih biografska kritika funkcionira, jer su i sami izgradili djelo crpeći (auto)biografiju. Rođen je 1945. u Liverpoolu, u siromašnoj katoličkoj obitelji. Bio je najmlađi od desetero djece, te odrastao uz hrpu starijih sestara. Otac - nasilnik koji je sadistički premlaćivao mater - umro mu je sa sedam godina, a ritual njegova pogreba Davies će s potresnom pedanterijom rekonstruirati u više filmova. U adolescenciji, Davies otkriva vlastitu homoseksualnost koja u rigidno nabožnom mladiću uzrokuje stravične krize. Po završetku školovanja radi kao činovnik špediterskog ureda, pa upisuje provincijsku dramsku školu u Coventryju. Kratkim filmom debitira u 31. godini, no taj film - crno-bijeli “Djeca” - istog časa postaje kultni. Tom filmu Davies će tijekom osamdesetih pridružiti još dva polusatna crno-bijela filma - “Bogorodica s djetetom”, 1980. i “Smrt i preobraženje”, 1983. koji prate djetinjstvo, odraslu dob i zamišljenu smrt Daviesovog alter-ega, činovnika Roberta Tuckera. Ta tri filma, povezana kao “Trilogija Terencea Daviesa“, spadaju među najvažnije što je stvorio britanski film osamdesetih. I u ovim filmovima, i kasnijem opusu, Davies je čovjek kontradikcija. Kao katolik u anglikanskom okružju i kao gay, odrastao je kao marginalac.

Poetski dokumentarac

Prema jednoj urbanoj legendi njegova se kuća u Liverpoolu nalazila samo desetak koraka od Cavern kluba u kojem u to doba praše McCartney i Lennon. Po vlastitom priznanju, međutim, Davies nikad nije kročio u Cavern, deklarira se kao kulturni elitist, ljubitelj Mahlera i Brucknera, a u dokumentarcu “O vremenu i gradu” neizravno će optužiti slavne “čupave” sugrađane kako su svojom popularnošću bacili u ropotarnicu predivnu kulturu šlagera i mjuzikla 50-ih. Davies je odbacio vjeru i deklarirani je ateist, ali je do kraja njenog života (2010) ostao posesivno vezan za nabožnu mater koju u filmovima glorificira. I odnos prema homoseksualnosti kod Daviesa je dvojak. On pripada generaciji britanske kulture koja je iznjedrila nekoliko ikoničkih figura queer kulture kao što su režiser Derek Jarman ili Fred Mercury. Nasuprot njima, Daviesov je tretman homoseksualnosti stidljiv, gotovo nelagodan.

U njegovim filmovima, malograđanska Engleska pedesetih prikazuje se kao opresivno mjesto, ništa manje totalitarno i ugnjetavačko nego što je komunistička istočna Europa: oruđa represije su škola, religija i monarhija, škola počinje glasnim recitiranjem molitve, učitelji mlate šibom učenike koji se potom mlate na dvorištu, nakon toga očevi mlate žene, da bi svi zajedno završili u pubu uz pintu “ale-a”. Daviesov Liverpool stvarno ne izgleda mnogo drukčije od Zenice, Bora ili Donjecka tih istih pedesetih.

Osobne priče

U Tuckerovoj trilogiji Davies naznačuje već sve bitne motive svog opusa: motiv opresivne škole, katoličke stege, kult majke, motiv nasilnog oca i njegove smrti, vlastite homoseksualnosti koju otkriva na školskom bazenu, straha i grijeha. Slične motive varirat će u prvom dugometražnom uspjehu “Daleki glasovi, mrtve prirode” (1988) koji osovljuje oko lika tiranskog oca kojeg glumi tada nepoznati Pete Postletwaite. U filmu “U smiraj dugog dana” (1992) Davies još jednom rekapitulira istu epohu, ali manje surovo, sada je u prvom planu kult matere, a film nas uranja u muziku i slike tadašnje popularne kulture.

Daviesovi pokušaji da napusti svoju osobnu priču i da se redateljski pozabavi drugim svjetovima i drugim životima nisu donijeli filmove koji su ravni autorovom ranom opusu. U “Neonskoj bibliji” (1995) prema romanu Johna Kennedyja Toolea opisuje odrastanje u južnjačkoj Georgiji 1940-ih, opet uz pjevanje, vjeru, Bibliju i puno suspregnutog nasilja. U “Kući radosti” (2000) bavi se New Yorkom početka 20. stoljeća, no film je blago rečeno primljen mlako.

Najveći uspjeh u dvijetisućitima doživio je poetskim dokumentarcem “O vremenu i gradu” (2007) u kojem secira duh Liverpoola kroz arhivske snimke trajekata, utakmica, plaža, svetkovina, misa. Istodobno, Davies u filmovima ne može suspregnuti pozitivnu fascinanciju kultom zajedništva, predanošću i brižnošću te ere: u njegovim filmovima ljudi se mnogo druže, pomažu, neprestano pjevaju u pubu, u dnevnom boravku, na ulici, a Davies osobitu pažnju posvećuje taktilnoj komunikaciji. - Ljudi su se tada dodirivali - rekao je u jednom intervjuu.

Razapeta žena

Zasad posljednji film Davies je snimio prošle godine. “Deep Blue Sea” nastao je prema dramskom tekstu Terrencea Rattigana, pisca koji je u nas malo poznat, ali je 40-ih i 50-ih bio dominantna figura britanskih pozornica. Komad, kao i film, bavi se ženom (Rachel Weisz) razapetom između starijeg, brižnog i dobrostivog muža kojeg ne voli, te mlađeg ljubavnika za kojim je luda, no koji je kinji, emocionalno zlostavlja i opetovano napušta.

Bitan motiv filma je motiv neuspješnog samoubojstva, koje je u Britaniji pedesetih još - krivično djelo, pa ako ga se prijavi, samoubojica može biti utamničen.

Broj preporuka: 4

FACEBOOK KOMENTARI

ARHIVA ČLANAKA

Još iz rubrike

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen