Terry Eagleton sasvim je sigurno najpoznatiji britanski književni teoretičar, intelektualna zvijezda još od objave bestselera “Književna teorija”.
Svjestan ćudljivosti tržišta, profesor nije dopustio da ga publika zaboravi te se tako danas može pohvaliti kako je objavio više od 40 knjiga, od kojih je sasvim pristojan broj preveden i na hrvatski. Najnovija prevedena knjiga je “Razum, vjera i revolucija: refleksije o raspravi oko Boga” u izdanju Naklade Ljevak, nastala na temelju predavanja koje je Eagleton u travnju 2008. održao na Yaleu, iziritiran knjigama tzv. Novih ateista, posebice Richarda Dawkinsa i Christophera Hitchensa.
Kako bi se shvatili njegovi porivi, nužno je podsjetiti na vrlo važnu biografsku odrednicu. Eagleton, uz kojeg se veže odrednica marksističkog kritičara, dijete je radničke, religiozne irske obitelji. Treba li onda čuditi što, uz uobičajenu kritiku institucionalnog kršćanstva, u knjizi dekonstruira i ono što naziva praznovjernim poimanjem Boga kojeg se drži većina ateista i agnostika uvjeren kako je to što oni pišu bezvrijedna karikatura prave stvari, ukorijenjena u neznanju i predrasudama koje su ravne religioznima.
S profesorom Eagletonom, trenutno gostom predavačem na Sveučilištu Notre Dame, razgovarali smo telefonski, a teme razgovora nužno su odredile knjige koje trenutno piše, a bave se religijom, marksizmom i, naravno, književnom teorijom.
Kako je Bog ponovno postao omiljena tema intelektualnih rasprava?
- Kako to obično i biva, podudarilo se nekoliko različitih elemenata. Najočitiji je naravno 11. rujna i islamofobna histerija koja se potom razvila u zapadnim zemljama. Naravno, slika Boga kojom se pritom baratalo bila je slika mračnog, fundamentalisti-čkog, terorističkog Boga. Obnova rasprave o Bogu rezultat je dakle takozvanog rata protiv terorizma, ali i krize zapadnog liberalizma koja se izrazila u srazu liberalizma s netolerantnim, u pitanju kako tolerirati netoleranciju. Suočavanje s fundamentalističkim neprijateljem otvara pitanje gdje su granice tolerancije.
No, ne smijemo zaboraviti da društvo još od 19. stoljeća pokušava pronaći prikladnu zamjenu za Boga, zamjenu za religiju. Jedan od zanimljivijih pokušaja bila je psihoanaliza. Drugi, daleko sveobuhvatniji pokušaj bio je izgradnja ideje kulture. Ona je ljudima, tj. njihovom načinu života, trebala biti izvor golemih simboličkih vrijednosti. Ispostavilo se da je i ideja kulture - pritom naravno ne mislim na Balzaca, nego na kulturu u najširem smislu - u 20. stoljeću dospjela u krizu jer se pokazalo da je postala izvorom nacionalnih, etničkih, rodnih i drugih konflikata. Ona više nije - ako je ikad i bila - oaza ili homogeni prostor pomirbe, kako se to zamišljalo u 19. stoljeću, te kao takva nije uspjela zamijeniti religiju. Zato je Bog danas opet tema. Sekularna društva razvijenog kapitalizma, temeljena na racionalizmu, po naravi su agnostička. Ona su skeptična i bezosjećajna, i tu nastaje treći problem, jer ne poštuju spektar simboličkih vrijednosti koji je, smatram, ljudima potreban. Zbog ustrajnog sekulariziranja i racionaliziranja bilo je očekivano da će ljudi ponovo početi tražiti odgovore na velika pitanja, i to ne nužno na pozitivan način, nego često fundamentalistički, isključivi. Tako se razvijeni kapitalizam pokazao kao plodno tlo za razvoj fundamentalizma. Posljedica toga je svijet podijeljen na dvije skupine ljudi - one koji ne vjeruju i one koji pretjeruju.
Gdje ste vi u toj podjeli?
- Ja sam u sredini. Samo pišem i svi bi se trebali ugledati u mene. U raspravi o Bogu dva međusobno suprotstavljena tabora hrane jedan drugog. Fundamentalizam je tako reakcija na agnosticizam. To je dovelo do nove pojave Boga, baš u trenutku kad smo mislili da je nestao. Kao naporni gost, koji se pod svaku cijenu pokušava vratiti na zabavu, iako je kasno i svi žele spavati.
Zašto moderna društva spremno pristaju na strah, bilo da ga šire vlade, mediji, intelektualci…?
- Tu se radi o nečem iskonskom, o povratku našim strahovima. U prirodi nam je da prigovaramo, grintamo, žalimo se… Ovdje u Americi shvaćam koliko je društvo razvijenog kapitalizma duboko anksiozno. Ono fabricira uspjehe, ali je krajnje površno. Teži se savršenosti, tema većine televizijskih reklama pokazuje da je ovo društvo opsjednuto tijelom u svim njegovim oblicima. Ta površnost nadilazi čak i činjenicu da smo zapravo krv i meso. Fundamentalizam, među ostalim, ljudima nudi baš tu srž - krv i meso. A ljudima treba baš nešto tako konkretno, nešto za što se mogu uhvatiti, što se protivi svim apstrakcijama, a što ovakvo društvo više nema.
Govorite o krizi liberalnih intelektualca, prozivajući Dawkinsa, Hitchensa, Amisa... Što vas je više iznenadilo, činjenica da su se uključili u raspravu o Bogu ili da se - kako vi tvrdite - služe dogmatičnim pretpostavkama?
- Ne, nije me iznenadilo, jer to samo potvrđuju krizu liberalizma. Zastrašujuće je da su trenutačno najnetolerantniji upravo oni ljudi koji se predstavljaju kao veliki liberali i zagovornici tolerancije, otvorenosti… Ne smeta mi što pišu o religiji, ali bih volio da znaju o čemu govore.
Imate li problema pomiriti kršćanstvo i marksizam?
- Nemam. Dobronamjerno često kažem da ih je lako pomiriti jer su oba - totalitarna. Tako odmah i naglasim da sam svjestan svega negativnog i spriječim suvišne rasprave. Nešto pametnijima dodam i da je lako ujedno biti katolik i marksist jer se tako barem poštedite faze liberalizma. Pristaša sam onoga što nazivam tragičkim humanizmom, nisam sklon liberalnom humanizmu, za što se zalažu Dawkins i kompanija, a koji polazi od pretpostavke da ćemo biti slobodni tek nakon što se riješimo mitova i praznovjerja. Skloniji sam vjerovati da ćemo se slobodno razvijati tek kad se suočimo s najgorim, i potom se radikalno obnovimo. Ta vrsta humanizma, premda polaze s različitih pozicija, u srži je i marksizma i kršćanstva, a ja je kao takvu mogu prepoznati i prihvatiti kao nešto sebi blisko. Nešto za što se isplati zalagati i boriti.
Malo je marksista na Zapadu koji se nisu preobratili. Kako to da vi niste doživjeli “prosvjetljenje”?
- U tim uvjerenjima ustrajem dijelom i kako bih izazivao, nema mi ništa slađe od provociranja starih drugova. Ali, ne samo zbog toga. Upravo sam dovršio knjigu pod naslovom naslova “Zašto je Marx bio u pravu” u kojoj nastojim pobiti deset najčešćih prigovora marksizmu. Ne mislim naravno da je Marx savršen, ali i ova recesija i kriza kapitalima vrlo jasno pokazuju trajnu relevantnost marksizma. Uostalom, uz uvjerenja ostajete i u teškim i u dobrim vremenima, to nije nešto što sami birate, nego nešto što odabere vas. Istina, mnogi od ljudi s kojima sam se družio 70-ih udaljili su se od ljevice, zaboravili na smisao borbe, ali nitko nije ni očekivao da će nam biti lako i da ćemo svi ostati na okupu.
Marx je u recesijska vremena itekako tražena roba. Mislite li da je to samo moda ili ljevica ima ozbiljnu priliku za povratak?
- Ne mislim da je Marx sad naročito popularan. Trebali ste doživjeti 60-e i 70-e da vidite kako to izgleda kad Zapad poludi za Marxom. Tad su se valjda svi koje sam poznavao pozivali na njega. Kako to obično biva, uskoro je postao znak modne neosviještenosti. Jasno je da ljevica nije ponudila adekvatan odgovor na trenutačnu krizu, ali također nju nitko nije mogao predvidjeti, kao što nitko nije mogao predvidjeti, recimo, ni raspad sovjetskog bloka. Fascinantno je koliko nas povijest uvijek iznova uhvati nespremne. To doduše nije garancija da će ljevica preživjeti. Čini mi se da je odgovor skriven u kontraargumentu onima koji vjeruju da su veliki narativi gotovi i da se kapitalizam potvrdio kao jedini igrač. Razvikani “kraj povijesti” svakodnevno opovrgava iskrsavanje problema za koje je najlakše bilo vjerovati da su jednom zasvagda riješeni. To nikako ne bih podcijenio.
Što mislite o studentskim protestima? U Velikoj Britaniji demonstrira se jer rezanja budžeta prijete zatvaranjem cijelih odsjeka, mahom humanističkog profila.
- Nedavno sam govorio na londonskom King’s Collegeu, gdje su se okupili brojni koji su žestoko reagirali na rezanje budžeta. Čini mi se da je to najžešći napad na visokoškolsko obrazovanje koji ja pamtim, a ja sam tu još od doba Shakespearea.
U Velikoj Britaniji, a sasvim sigurno i drugdje svijetu, to pitanje će postati predmetom velikog političkog sukoba. To će neminovno politizirati brojne studente. Budući da su se društvene okolnosti promijenile, ne mislim da će se ponoviti ‘68., ali ne dvojim da će to biti jako važno pitanje.
Kritika nestaje jer nema intelektualaca opće prakse
Je li književna teorija zbilja došla do kraja slijepe ulice?
- Upravo dovršavam knjigu u kojoj se vraćam teoriji. Bavim se teorijom literature i naravi pripovijedanja. Iznenađujuće je kako sve to izgleda čudno danas, koliko se malo ljudi bavi time. Pad teorije poklopio se s padom ljevice. Odjednom su sve velike ideje postale upitne. Volio bih da se ta velika pitanja vrate, jer je teorija pokleknula pred kulturom. Sve ono s čime se sad barata na sveučilištu - postfeminizam, postkolonijalizam, posmodernizam… - iako počiva na teoriji - zapravo je sofisticirani oblik proučavanja kulturnih fenomena. Nije loše da se to radi, ali tako se troši i dobar dio dragocjenih resursa. Čini mi se da ćemo se ponovno vratiti tim bazičnim pitanjima.
I kritika se našla u krizi. Postoji li izlaz?
- Svaka iole interesantna kritika počivala je na tome da se nije bavila samo književnim pitanjima, nego je usisavala u sebi cijeli drugi niz područja. To je vrijedilo za sve zanimljive kritičare 20. stoljeća, uključujući i Edwarda Saida. Dio uzroka krize kritike počiva na tome što je jako osjetan ozbiljan nedostatak ambicioznog pristupa kritici. Oni koji imaju zamaha za takvo što ponovno se povlače u zabačene akademske kutove. Nestanak klasične kritike, koja je u prvom redu bila namijenjena širokoj publici, povezan je sa sve manjim brojem intelektualaca širokog profila.
U svom najboljem izdanju, kritika je oduvijek bila disciplina i posao intelektualca, a ne akademske zajednice.
