'TITO I DRUGOVI'

TITO je NAKON PORAZA Egipta HUŠKAO Sadata da bombardira Tel Aviv

  • Arhiva

Autor:

Objavljeno: 17.02.2012

Kada je 6. listopada 1973. godine izbio nov sukob između Izraelaca i Arapa, Tito nimalo nije oklijevao na koju će od zaraćenih strana stati. Time što je podupro Arape, htio je, uz ostalo, ojačati svoj autoritet među nesvrstanima. Jugoslavenski su novinari dobili nalog da izvještavaju tako ‘kao da smo u ratu s Izraelom’

Sječu srpskih, slovenskih i makedonskih liberala 1972. godine Sovjeti su dočekali s pohvalama, smatrajući kako se radi o obnovi partijskoga centralizma u SKJ.

Kao što su u Beogradu sa zadovoljštinom ustvrdili diplomatski predstavnici Istočnoga bloka, neki su se funkcionari u borbi protiv nacionalizma i liberalizma opet počeli koristiti “našom” terminologijom. Tito , doduše, nije obnovio stari sustav nomenklature, koju je u svoju korist tako vješto iskorištavao Ranković, nego je administraciju Partije prepustio svojim pouzdanicima u republikama. Za sebe je sačuvao samo imenovanja nekolicine ključnih ljudi u državnoj administraciji, u SKJ, tajnim službama i vojsci, pri čemu je pazio da se na saveznoj razini ne obnovi hegemonija Srba i Crnogoraca, tipična za razdoblje prije 1966. godine. Partija je u svakom slučaju u kriznoj 1971. i 1972. godini u mnogočemu ojačala svoj utjecaj na društveni život.

Zategnuti odnosi

Kada je 6. listopada 1973. godine izbio nov sukob između Izraelaca i Arapa, Tito naravno nije oklijevao na koju će stranu stati. Time što je podupro Arape, htio je, uz ostalo, ojačati svoj autoritet među nesvrstanima, jer na nedavnoj IV. konferenciji Pokreta nesvrstanih u Alžiru nije mogao previdjeti da njegov utjecaj u tom pokretu slabi. Jugoslavenski su novinari dobili nalog da izvještavaju tako “kao da smo u ratu s Izraelom”. Sovjetskim je zrakoplovima Tito ponovno dopustio upotrebu jugoslavenskoga zračnog prostora i zračnih luka za dopremanje oružja egipatskim i sirijskim postrojbama, a kada su one teško poražene, zaboravio se do te mjere da je Naserovu nasljedniku Sadatu čak savjetovao da bombardira Tel Aviv. Poruka koju je presrela američka protuobavještajna služba izazvala je u Washingtonu, razumljivo, golemo ogorčenje. Amerikanci su optužili Tita da je znatno pridonio potpirivanju vatre na Bliskom istoku te su, što je još važnije, napustili nadu da bi Jugoslavija u OUN-u postala posrednica između zavađenih strana. Odnosi između Beograda i Washingtona tako su se pogoršali da su na neko vrijeme bili gotovo posve prekinuti. Kissinger je ignorirao jugoslavenskoga veleposlanika u Washingtonu i nije htio primiti Titova ministra vanjskih poslova kada je došao na zasjedanje Generalne skupštine OUN-a.

(U isto vrijeme) rukovodioci Sovjetskog Saveza usprkos naglašavanju prijateljstva nisu se odrekli svojih “hegemonističkih” planova. U trenutku napetosti, koju bi mogla uzrokovati maršalova smrt, čak bi se poslužili prijevarom, koja se u doba mađarske i čehoslovačke krize pokazala tako pogodnom - vojskom bi upali u Jugoslaviju na zahtjev legitimne, iako u ilegali djelujuće KPJ.

Kao što je kazao Vladimir Bakarić danskom novinaru Gunnaru Nissenu, u Moskvi su smatrali da je samo Tito “dobar”, ali da njegovi suradnici to nisu. Usprkos tvrdnjama da otkriće informbiroovske protupartijske skupine neće utjecati na odnose sa Sovjetskim Savezom, u stvarnosti je između država došlo do osjetnoga zahlađenja, jer se Jugoslaveni nisu mogli osloboditi sumnje da Rusi još uvijek planiraju subverzivne djelatnosti u njihovoj državi. Dodatnom porastu nepovjerenja pridonio je i general Jan Šejna, nadležan za politički resor u čehoslovačkoj vojsci, koji je u veljači 1968. godine prebjegao u SAD te u intervjuu za bečku reviju Profil razotkrio vojni plan Varšavskoga pakta, prema kojem su u slučaju krize postrojbe sovjetskoga bloka trebale u Jugoslaviju upasti preko austrijskoga teritorija.

Svoje sumnje u pogledu moskovske špijunske djelatnosti i podzemno rovarenje Jugoslaveni nisu skrivali, naprotiv, javno su proglašavali kako se radi o razgranatoj mreži. A privatno su Sovjetima predbacivali da su bili upleteni i u nemire na Kosovu 1968. godine i u proturežimske akcije emigrantskih skupina svih boja i usmjerenja do kojih je došlo kasnije. U tom smislu već su u siječnju 1970. godine Tito i sovjetski veleposlanik Ivan A. Benediktov vodili buran razgovor, koji, naravno, nije imao nikakve posljedice. No ni u trenutku najvećega prijateljstva između maršala i Brežnjeva sovjetske tajne službe nisu napustile plan da u Jugoslaviji treba stvoriti petu kolonu. Kako inače možemo objasniti činjenicu da je u lipnju 1973. godine šef KGB-a, Jurij V. Andropov, preko svojeg agenta tajno obavijestio Dobricu Ćosića neka se čuva jer mu s najvišeg mjesta prijeti “opasnost”? Očito su Sovjeti u slavnom piscu, koji je u to doba slovio kao glasonoša opozicijske, izrazito nacionalistički obojene, struje u Srbiji, vidjeli mogućega saveznika.

( priredio Tvrtko Jakovina)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista

Broj preporuka: 18

Više o...

ARHIVA ČLANAKA

Još iz rubrike

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen