PETPrava pacijenta
O bolnici Rebro obično pišem s velikim komplimentima. Ovaj put ne. Naime, na današnji dan, petak, koji je pao između blagdana Tijelova i subote, u KBC-u Rebro pacijenti su bili uskraćeni za svoje temeljno pravo. Pravo da ih bolnički službenici, kao službenici civilnog društva, tretiraju kao ljude. Pacijenti koji su danas morali biti upisani u bolnici, bilo zbog ulaska na liječenje ili nekog drugog tretmana (primjerice, kemoterapije) morali su na šalteru čekati i do tri sata. Razlog je bio vrlo jednostavan. Kako su zaposlenici spajali slobodne dane, tako je na prijmu bolesnika radila samo jedna službenica. Pišem ovo zbog toga što dolaze novi “slobodni dani” i nova “spajanja”. O tome bi trebalo voditi računa, a prije svih uprava bolnice, kako se ovakvim postupcima ne bi ugrožavala prava pacijenata i članova njihovih obitelji, koji su ih dopratili, ali jednako tako da se ovakvim ponašanjem ne bi krnjio ugled ove prestižne zdravstvene institucije.
SUB
Traktor revolucija
Nakon neuspjele studentske revolucije, uslijedila je brza i učinkovita seljačka traktorska. Seljački uspjeh ne treba zahvaliti mehaničkim grdosijama, nego lukavom nadmetanju između koalicijskih partnera - HDZ-a i HSS-a. Nesporno je da je Sanaderov kabinet i vrh HDZ-a ovim potezom ponizio Seljačku stranku u borbi za glasove, no taj bi potez dugoročno mogao biti loš za HDZ ako ne uspije realizirati svoja obećanja. Bojim se da u tome neće moći uspjeti, jer novca jednostavno nema. Uz ove demonstracije vezan je i jedan naoko sitan detalj. Skupina studenata javno je podržala zahtjeve seljaka, kao što su nedavno javno podržavali i zahtjeve sindikata. Njihov lider Vilim Ribić tada je upravo tražio da se novac za plaće javnih radnika i besplatno školovanje uzme od seljačkih poticaja. Ili ti studenti nemaju pameti, ili im se izbrisala memorija, ili su trajno manipulirani, ili stvarno (ne)znaju što hoće.
NED
Bašićeva fulirancija
U jučerašnjem intervjuu u dodatku Krivogled, Fjumanskaje pravde (alias, Pogled, Novi list) “hrabri” Relja Bašić odlučio se obrazložiti zašto je baš sada napustio HHO. Rekao je da je otišao nakon što je dugo vremena o tome razmišljao. Poticaj da ode bila je činjenica da je Odbor napustio veliki broj ljudi koji su njemu bili “velike moralne vertikale”. On je vrlo razočaran HHO-om, koji je osnovan 1993. godine, prema njegovom mišljenju, više se ne bavi onime čime ga je privukao - “očuvanjem ljudskih prava i unaprjeđenjem demokracije i civilnog društva Hrvatske”. Njega smeta što se HHO bavi žrtvama poslije Drugog svjetskog rata, “stvarima koje jesu strašne, kao što je 1945. godina, a koje je nemoguće isprocesuirati”, a to je “zanemarivanje onoga zbog čega treba biti prisutan u HHO-u”. Nešto ranije, 3. lipnja, u maloj notici potpisanoj TP (isti Tihomir Ponoš koji je sada intervjuirao Bašića) naš Relja je izjavio kako je u HHO ušao zato da bi se borio za principe ljudskih prava i Međunarodne helsinške federacije. Tu je spomenuto da je u Odbor ušao 1995., što nije točno jer je u HHO ušao deset godina kasnije - 2005. godine. To dobro znam jer sam ga u ona “slavna vremena” HHO-a osobno zvao da uđe u Odbor, ali ga je tada bilo “frka”. Ovo što nam sada gospon Fulir fulira, može prodavati svojim frajerima na Špici. Usput budi rečeno, Međunarodna helsinška federacija za ljudska prava ne postoji već oko tri godine. I kad je postojala, nije imala svoje posebne principe o ljudskim pravima, nego je djelovala tražeći izvorište u povelji ljudskih prava Ujedinjenih naroda i završnom dokumentu Helsinške konferencije iz 1976., kao i cijelog niza drugih dokumenata koji su nakon toga nastali u svijetu. No, to je preteška i prekomplicirana građa za našega hrabrog Relju.
PON
Krivotvorenje Berkovića
Danas je sahranjen Zvonimir Berković, hrvatski esejist, režiser i puno toga drugoga, što se ne može opisati. Mediji su se raspisali o Berkoviću, o njegovim filmovima, ali i o njegovim kolumnama i knjigama. No, samo sam na jednom mjestu našao lagani spomen na najvažnije razdoblje Berkovićeva života - 1971. godinu. Berk je bio jedan od ključnih ljudi te velebne godine, pridonosivši u intelektualnom artikuliranju i profiliranju onoga što danas nazivljemo Hrvatskim proljećem. Berk je tada bio zamjenik Vladi Gotovcu, glavnom uredniku Hrvatskog tjednika, prestižne novine koja je uz Džebin Vjesnik u srijedu, bio doista ona vrst medija što je predstavljala prekretnicu u povijesti hrvatskog tiska. Godinu dana izlaženja tog tjednika ostavilo je dublji trag u hrvatskom narodu od svih mogućih listova, listića i tjednika koji su poslije toga izlazili u vrijeme glasovite hrvatske šutnje. Berković je u Tjedniku uređivao najvažniju, najutjecajniju i najintrigantniju rubriku - Karte na stol. Bilo bi dobro da oni koji se toliko bave poviješću naših novina i listova i njihovim utjecajem na hrvatsko društvo, počnu pisati i o ulozi koju su Tjednik i VUS ostavili na generacije slobodoljubivih i rodoljubnih Hrvata.
UTO
Rat crvenog karanfila i crne ruže
U današnjoj kolumni “Jutarnja propovijed” u Jutarnjem Živko Kustić javno propitkuje “zašto je predsjednik Republike tek ove godine pošao javno žalovati žrtve ustaškog zločina kod Jadovna na Velebitu”. Kustić komentira i Mesićevu izjavu o tome kako je “holokaust počeo na Velebitu”. Kustić piše “usput, kada bi o tome bila riječ, nije holokaust počeo na Velebitu, jer je u staroj Jugoslaviji prisilno u pravoslavlje bilo prepisano više od 200.000 katolika”. Ova će Kustićeva rečenica vjerojatno izazvati nove prijepore, “nova ukopavanja tradicionalnih protivnika crvenih i crnih”. No, iz najnovijeg Globusa vidljivo je zašto je Mesić upravo sada otišao na Jadovno, zajedno s nekoliko autobusa svojih simpatizera, s kojima je nedavno bio u Jasenovcu. Intervjuom u najnovijem Globusu “Sanaderu ne preporučujem Pantovčak”, tovariš Mesić započeo je predizbornu kampanju protiv mogućeg predsjedničkog kandidata Ive Sanadera. Bez obzira na sva uvijanja i previjanja, Mesić zapravo govori kako Sanader za njega nije dovoljno “antifašist”, budući da traži podjednako sankcioniranje svih koji su počinili ratne zločine, ali i iskapanje i dostojno sahranjivanje svih osoba koje su komunisti, skrivajući se iza antifašizma, likvidirali od ‘45. na dalje. Bilo bi teško prepričati sve što nam trenutačni tovariš poručuje, no ono što će hrvatsko pučanstvo zacijelo razaznati jest da nam na čelu države više ne trebaju “titoistički antifašisti”, kao što su to bili Tuđman i Mesić, nego antifašisti i antikomunisti, dakle demokrati prema europskim i svjetskim kriterijima.
SRI
Silenzio stampa
U Hrvatskoj kao da postoji nepisana naredba da se u odnosu prema suđenju Florence Hartmann, našoj kolegici po struci i bivšoj glasnogovornici Haaškog tužiteljstva, primijeni “silenzio stampa”. Naime, gotovo da i nema traga njenom suđenju, a radi se o itekako važnom pitanju slobode mišljenja i tiska, za koju se naša struka toliko retorički zalaže. Osim toga, govor i pisanje o spornim dokumentima Tribunala u njenoj knjizi vrlo je važan za tijek suđenja pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu, a vezano uz genocid koji je srpska strana počinila tijekom rata u BiH. Možda je upravo to razlog što u trenutku “zatopljavanja” hrvatsko-srbijanskih odnosa netko smatra kako nije dobro ni potrebno tom slučaju davati previše prostora.
ČET
Gola istina o Golom
Početkom srpnja, točnije rečeno 9., na Golom otoku, najvećem Titovom koncentracijskom logoru, održat će se obilježavanje 60. obljetnice uspostave tog logora i dolaska prvih kažnjenika početkom ‘49. Samo obilježavanje počet će polaskom broda s otoka Krka, na kojem će biti sudionici koji će u more baciti vijence kao spomen na one koji su se utopili. Pitam se hoće li ih na ulazu u bivši zapušteni logor dočekati zbor današnjih članova Saveza antifašističkih boraca, a bivših stražara i zapjevati im onu staru partizansku “Dobro mi došel, prijatelj”. Mesića sigurno neće biti, ni njegovih govora o banditima i razbojnicima koji su mučili nevine ljude. No, ono što još više zabrinjava jest činjenica da je ovaj bivši konclogor kao simbol patnje i bestijalnog terora u Titovoj Jugoslaviji zapušten i prepušten propadanju. Još 14. prosinca 2005. Odbor za ljudska prava i nacionalne manjine Hrvatskoga sabora jednoglasnim zaključkom predložio je Vladi RH pripremu Zakona o Spomen-području Goli otok. Vlada je Zaključak prihvatila na sjednici 21. ožujka 2006., a predsjednik Vlade Sanader i potpredsjednica Kosor označili su postupak za proglašenje Spomen-područja vrlo žurnim. Operativni posao povjeren je Ministarstvu kulture, na čelu s ministrom Biškupićem. No, do danas nema nikakvih pomaka za uređenje tog spomenika (ne)kulture. To je gola istina o Golom otoku 20 godina nakon pada komunizma.
Ivan Zvonimir Čičak
