Goli otok bio je Guantanamo jugoslavenskoga socijalizma. Na tom su mjestu bili zatočeni oni koji su mišlju, riječju ili djelom dovodili u opasnost politički poredak i način života. Samo što nisu bili muslimani kao u Americi, nego su bili komunisti. I kao što je čovjek pred organima Sjedinjenih Američkih Država zaštićen od Guantanama ukoliko nije musliman, tako je pred organima Titove Jugoslavije bio zaštićen ako nije komunist.
U Guantanamu nije zatočen nijedan nemusliman, a na Golom otoku nije ležao nijedan antikomunist. Premda su nakon Gologa neki postali antikomunisti.Goli otok je, kao i Guantanamo (te brojna slična mjesta koja Vlada Sjedinjenih Država otvara širom svijeta, a možda i u našoj neposrednoj okolini), bio koncentracijski logor. O strahotama Gologa otoka svjedočili su, pisali i, u vrijeme Jugoslavije, snimali filmove Antonije Isaković, Dragoslav Mihailović, Eva Grlić, Ante Zemljar, Emir Kusturica, Alfred Pal… Premda se o ovome logoru nije moglo reći do kraja sve, on je u posljednja dva desetljeća te države bio izrazito negativna metafora, sramotno mjesto jugoslavenskoga socijalizma, nešto čega se trebalo sramiti. Nakon Rankovićeva pada malo je bilo onih koji bi hvalili praksu i iskustva Gologa otoka.
U tom su komunističkom koncentracijskom logoru bili zatočeni krivovjerni komunisti iz svih jugoslavenskih naroda i narodnosti, ali je razmjerno daleko najviše bilo Crnogoraca, a zatim Srba i Bosanaca. Osim informbiroovaca Jugoslavija je u to vrijeme imala niz ideoloških neprijatelja, ali oni su zatvarani na drugim mjestima. Na Golom otoku su, to valja ponoviti, ležali samo komunisti i komunistički renegati, oni, dakle, čiji se ideološki izbor kretao između Tita i Staljina.
Za ideologiju koja u Hrvatskoj stasa nakon 1990. Goli otok više nije bio negativna metafora. Istina, pokušavalo se tu i tamo ponešto falsificirati, pogotovu u crkvenim krugovima, onim kojima je uspijevalo izmišljati i komunistički logor u Jasenovcu, ali uzalud, jer se u Hrvatskoj nije moglo naći antikomunista koji je robijao na Golom otoku. A i golootočki zatočenici znali su sačuvati čistoću svoga stradavanja. Valja se sjetiti da su, recimo, Anti Zemljaru stanoviti ustaški elementi - naravno nikada identificirani i procesuirani - zbog njegovih javno izgovorenih riječi digli kuću u zrak. Goli otok bio je i ostao mjesto na kojemu je lijevo orijentirana totalitarna vlast u zatočeništvu držala ljevičare. Iz današnje antikomunističke i crkvene perspektive bilo je to mjesto na kojemu se provodila Božja kazna nad onima koji su se od 1941. borili na strani Antikrista.
“Ako treba, ponovo će se za takve otvoriti Goli otok, pa neka idu tamo tucati kamen!” uzviknuo je, kako piše u dnevnim novinama, predsjednički kandidat Milan Bandić, pozdravljen pljeskom okupljenih na tržnici u Zaprešiću. “Takvi” su ovoga puta korupcionaši, predstavnici “birokratskog mentaliteta” i svi koji su, veli Bandić, “zavukli ruku u hrvatski džep”.
Činjenica, međutim, da se zbog sviju njih ne može “ponovo” otvarati koncentracijski logor na Golome otoku, budući da ponovo može biti samo ono što je već jednom bilo, kandidata Bandića naročito ne uznemirava. On rabi metaforu koja mu je, kao dojučerašnjem esdepeovcu i bivšem komunistu, navodno bliska, pa će njegova publika i simpatizeri, uglavnom oni koji sa SDP-om nemaju ništa, a prema komunizmu se odnose onako kako kaže velečasni na nedjeljnoj propovijedi, i ovo propovijedanje o Golom otoku doživjeti kao nešto u što je Milan Bandić dobro upućen i što je u svakome pogledu pozitivno. Iako je premlad za takvo što, on se u njihovoj imaginaciji ukazuje kao netko tko je već jednom otvarao Goli otok, pa će sad “ponovo”, i to će biti jako dobro.
No, pokušajte zamisliti što bi se dogodilo da su se drugo dvoje predsjedničkih kandidata, Ivo Josipović i Vesna Pusić, najeli bunika pa da su, svejedno kojim povodom, makar i antikorupcijskim, zazvali mogućnost da se ponovo otvori Goli otok. Premda i Josipović i Pusićka imaju neusporedivo kraći partijski staž od Bandića, premda su odveć obrazovani da bi se u njihovom govoru našlo komitetskih fraza i premda, opet za razliku od Bandića, makar kao osviještena publika pripadaju onoj intelektualnoj eliti koja je sedamdesetih i osamdesetih od Gologa otoka stvarala negativnu mataforu, ne treba sumnjati da bi na njih dvoje skočilo sve živo i mrtvo, od babe čuljkuše i madame Hlover do biskupa Košića i njegovoga centralnog komiteta za Pravdu i Mir. Ali Bandiću, kao desnom, dopušteno je i Goli otok otvoriti.
Ima li božanski dar srama, u nas inače rijedak, Milan bi se Bandić, možda, trebao na čas posramiti zbog Golog otoka. Nije on glup, on to zna.
