Tko će ukrotiti podivljalu priču

Kaže se da do-voljno često po-navljana laž prije ili poslije postaje istinom. Ponavljanje bilo kakve tvrdnje, bez obzira je li ona istinita ili lažna, u ljudskoj psihi stvara dojam vjerodostojnosti. Tvrdnja koju ju je ljudski um zabilježio u memoriju u nekoliko navrata, zbog samog mehanizma našeg pamćenja, uskoro će biti doživljena kao činjenica. Postat će aksiom, bez obzira što dokazivanje niti ima smisla niti je uopće u tom slučaju zaista i provedeno.

Novinarstvo je tijekom cijele svoje povijesti čuvalo društvo od tog psihološkog efekta koji tvrdnju pretvara u činjenicu, pa tako i laž može pretvoriti u istinu. Utvrđivanjem istine samo onim činjenicama koje su doista dokazane, objektivno može biti pretpostavljeno subjektivnom, što je oduvijek bio temeljni postulat novinarstva, a koje se danas naziva tradicionalnim ili profesionalnim novinarstvom.


Civilizacijski dosezi koje donosi dostupnost suvremene tehnologije, a ponajviše interneta, takvu sliku novinarske profesije, međutim, uvelike su izmijenili. Zbog činjenice da je web sam za sebe medij, no za razliku od onih tradicionalnih poput radija, televizije i tiska, prema svojoj prirodi neuređen i anarhičan, novinarstvo koje produkte svoje profesije distribuira pojedincima upravo preko medija, jednako je tako postalo neuređeno i anarhično.

Na internetu je eter na raspolaganju svakome, pa i onome tko za objektivnost i istinu nimalo ne mari ili ih namjerno izigrava, a širenjem dostupnosti pristupa internetu proporcionalno se širila i raspoloživost etera tradicionalnih medija za one kojima temeljni novinarski zavjeti ne predstavljaju nikakvu profesionalnu smjernicu.

Banaliziranje

Kako se dostupnost interneta najbrže proširila Sjedinjenim Državama, trend nadvladavanja amaterskog novinarstva u odnosu na profesionalno, pogodio je najprije medije upravo tog podneblja. Prva faza banaliziranja novinarstva započela je popularizacijom korisnički generiranih sadržaja na internetu u kojima si je svojih "pet minuta slave" pokušao priskrbiti doslovce svatko.

Dok profesionalni mediji provjere istinitost trača raširenog webom, već je kasno. Priča je već obišla široku publiku i nastavit će živjeti vlastitim životom

Zahvaljujući blogovima, bilo je tko mogao postati kolumnist, komentator društva, sociolog i psiholog u jednom tijelu. Bez obzira na stupanj obrazovanja, inteligencije ili životnog iskustva, blog se iskristalizirao kao brutalno izravna prilika da svatko provjeri koliko njegovo mišljenje može biti uvažavano.

Slično tome, Wikipedija, enciklopedija koju pišu sami njezini korisnici, svakome je postala brutalno izravna prilika da provjeri koliko uvažavano može biti njegovo znanje, a servisi poput YouTubea ili Flickra da na isti način svekolikom auditoriju na procjenu stavi svoju kreativnost. Ubrzo su među bezbrojnim novonastalim online-piscima iskočili oni koji su postali zvijezde: najčitaniji blogeri, najcjenjeniji enciklopedisti, najgledaniji fotografi, režiseri, reporteri…

Kako se paralelno kao dovoljno smislen poslovni model razvio i koncept internetskih novinskih portala (kojima je prednost bila da u donošenju vijesti budu brži od tradicionalnih medija), posve je logično bilo da upravo oni angažiraju internetske zvijezde, iznikle među vještijim generatorima sadržaja, kao udarne "novinarske" snage. Zaboravili su pritom primijetiti - ili im to jednostavno nije bilo važno - da bloger može biti dobar pisac, no da dobar pisac nije nužno i dobar novinar. U tom trenutku amaterizam se penetrirao u profesionalno novinarstvo, čime je započela druga faza degradacije te profesije.


Građani novinari

U toj su fazi mediji, osim novinara-amatera, prigrlili i novinare-hobiste zvane "građani-novinari", kroz koncept sitnog honoriranja čitatelja za tekst, sliku ili videoprilog koji je dovoljno interesantan da bi bio objavljen.

Dok je profesionalnom novinaru zadatak istražiti te objektivno i istinito izvijestiti, građaninu-novinaru misija je zainteresirati, nasmijati ili šokirati.

Širenjem amaterskog i hobističkog novinarstva nehotice je proveden i proces tabloidizacije medija - umjesto istine, kriterij za objavu postao je intenzitet žutila. Dok su na internetu žutilo i show model koji uspijeva, tradicionalne medije on je stajao skupo - gledanost i naklade počeli su neumoljivo padati, no činilo se kako bi tek ignoriranje koncepata koje je izrodio internet bilo pogubno jer bi, osim publike, počeli nestajati i oglašivači, sve redom skloni "modernijoj" uređivačkoj politici.

Razlog zbog kojeg su trač i šok postali dominantna medijska forma upravo je u tome što o svakoj priči iz te domene svatko ima svoj stav i spreman ga je podijeliti s drugima. Na internetu to doista može učiniti lako, diskutirajući na forumima ili objavljivanjem komentara na novinskim portalima, pa čak i pisanjem bloga, no iznijeti mišljenje preko novina ili televizije je kudikamo teže.

"Eter" tih medija ipak je vremenom i formatom, za razliku od weba, ograničen.  Internet je stoga doista sjajna podloga za djelovanje hobi-novinara i privlačenje publike i oglašivača spektaklima, no - pokazalo se nedavno - recept za opstanak medija koje otprije znamo jest staro, dobro, profesionalno novinarstvo. I to su najprije shvatili upravo u Americi, tržištu koje redovito najavljuje svaki medijski trend i koje je kroz sve faze utjecaja građana-novinara prolazilo prvo.

Dok su SAD u trećoj fazi, odnosno novom, takozvanom "post-fact society" intervalu krivulje trivijalizacije medija, u nas se upravo posljednjih dana događa kulminacija tog procesa. Protekla dva vikenda tako smo mogli svjedočiti najžešćem ratu za gledanost nacionalnih televizija, u kojem su glavno oružje bili reality-programi. Udarne emisije koje obaraju rekorde gledanosti postala su natjecanja u ničemu, kod kojih upravo gledatelji određuju kako će izgledati show u sljedećim epizodama.

Utjecaj korisnički generiranog sadržaja manifestirao se kroz bigbrotherizaciju televizije u kojoj je, telefonskim glasovanjem, publika postala građanin-urednik. S druge strane, stupce tiskanih medija koji još uvijek donekle odolijevaju amaterizmu i naslovnice onih koji se to ni ne trude, popunjavaju najjeftiniji estradni tračevi s internetskih foruma.

Baš zato što je netko dovoljan broj puta u bespućima blogovskih komentara i forumskih diskusija ponovio da je poznatog pjevača perolakih kajdi i njegovog kuma, svjetski proslavljenog košarkaša, supruga potonjeg zatekla u homoseksualnom orgijanju, čitava je stvar percipirana kao istina te je samim time i plasirana kao vrhunski novinarski materijal.

Recept opstanka

Ta priča, kao i bezbroj sličnih u kojima su umjesto pjevača i košarkaša u glavnim ulogama tenisač i televizijska voditeljica ili poduzetnik i bivša pjevačica ili manekenka i njezina "managerica" ili reper i pobjednica talent-showa ili bilo tko, dakako, nemaju veze s profesionalnim novinarstvom. Naprosto su inkriminirajuće tvrdnje o ekscesima tih eksponiranih likova dovoljno puta ponavljane da postanu doživljene kao fakat, a njihovim objavljivanjem u tisku taj je subjektivni psihološki efekt pobijedio bilo kakvu objektivnost. Na medijski je tron tako stupio posvemašnji novinarski amaterizam, lišen svake istinoljubivosti i karizme.


Vraćanje te dvije komponente u novinarstvo, ono je što je u SAD-u spasilo tradicionalne medije od daljnjeg potonuća uslijed migracije građana-novinara s interneta. Kada se to tržište već pomirilo s time da novine nikada neće vratiti nekadašnje naklade, čitateljstvo se taman zasitilo vijesti "na zahtjev" i osjetila se potreba da ponovno netko kompetentan počne uređivati sadržaje.

Čak su i na internetu naglo iskočili oni iz sredine, portali iza kojih su stajale ozbiljne redakcije, ne nužno vezane uz tiskana izdanja. Recept opstanka profesionalnog novinarstva, koje slabi zbog utjecaja amaterskog novinarstva, u kojem je svakom građaninu dana prilika da bude novinar i urednik i kod nas je očuvanje vjerodostojnosti i njegovanje posebnosti. Samo medij koji ima imena kojima se vjeruje i koja su stilom i osebujnošću jedinstvena, ima ono što internet, odnosno blogovi, forumi i Wikipedia ne mogu imati.

Blog postaje sudnica Simptom prema kojem se s potpunom pouzdanošću može dijagnosticirati vrhunac krize profesionalnog novinarstva na bilo kojem medijskom tržištu, između ostalih je i detektiranje trenutaka u kojem se istinom umjesto novinara počinju baviti internetski forumaši i blogeri, preteče građanina-novinara, bilo da je istražuju ili formiraju prema individualnim interesima. Upravo takav trenutak dogodio se početkom proteklog tjedna i na našoj medijskoj sceni, neposredno nakon tragičnog ubojstva Frane Despića u zagrebačkom parku Ribnjak. Ubijen je u tučnjavi dviju tinejdžerskih skupina, jedne koja je prozvana "radikalnim Bad Blue Boysima", kojoj je i sam pripadao, te druge, poklonika heavy-metala. Od Frane se, preko svojeg bloga na adresi wtf0ttf.blog.hr oprostila njegova prijateljica, nakon čega se kroz komentare tog bloga u pokušajima za dokazivanjem "prave istine" razvio verbalni rat pripadnika obiju skupina, kasnije nastavljen i na forumima. U komentarima se mogu pročitati jednako ekstremno pozitivni, kao i negativni napisi o žrtvi, a oni koji su ih napisali njihovu autentičnost dokazuju tvrdnjom da su u trenucima sukoba na licu mjesta osobno bili, pa čak i u njemu sudjelovali. Gotovo je nevjerojatno da su i tu vrstu dokaza "novinari" prihvatili kao valjane, prenoseći napise s foruma i komentara dotičnog bloga, navodeći da su "sudionici tučnjave napisali to-i-to". Nitko, dakako, nije provjerio niti jesu li doista istinu o tučnjavi napisali pravi svjedoci, niti je li uopće riječ o istini ili ne. Priča je jednostavno plasirana u medije, čime je za njihove konzumente automatski postalo neupitno da su internetski komentatori, baš kao i njihovi komentari autentični. Blog koji je u ovom delikatnom slučaju postao prvostupanjski sud, ne samo Franinom ubojici, već i Frani, kroz medije je tako dobio i svoju drugostupanjsku legitimaciju.

Dragan Petric, izvršni urednik Buga