Doista, onome tko ima dat će se, a onome koji nema oduzet će se i ono što ima”, ističe Isus u današnjem misnom ulomku Markova evanđelja (Mk 4,21-25). Ne boji se da bi tko shvatio kao poticaj bogatima da pljačkaju siromahe. Što zapravo misli, otkriva se u cjelini toga ulomka. Prije toga Isus reče: “Ta ništa nije zastrto, osim ako se očituje; i ništa sakriveno, osim zato da dođe na vidjelo!” Smisao skrivanja je - otkrivanje!
Jer riječ je o vrijednostima koje se moraju darivati. Ako se vrijednost krije, to je zbog toga da ne bude plijen nego dar. Tu je i smisao obzirne stidljivosti.
Usporedba sa svjetiljkom vodi na isto. Svjetlost se može privremeno zastrti, ali ima smisla samo da bi svijetlila. Tama ne može zasinuti; praznina se ne može darivati.
Čovjek - Bogu nalik - mora biti kao svjetlost i kao vrijednost. To se u čovjeku najprije mora dogoditi. I to se ne može odglumiti.
Tko nema u sebi ljudske vrijednosti - koje su odmah i božanske - ne može dobra činiti. Tko ima u sebi to svjetlo - može i hoće jače zasjati i druge prosvijetliti. Tko ima u sebi pravu vrijednost, može je umnožiti i druge obdariti. Tu je laž naprosto nemoguća, a svaka obmana kobna.
Isus ovdje upućuje na tu jednostavnu istinu, koja se, nažalost, često zaboravja. Tko nema u sebi ljubav - ne može ljubiti, može samo u sebi strasti i tuđu ljubav gaziti. Tko u sebi nema vrijednosti, ne može nikoga obogaćivati - može samo sebe varati te i druge zlorabiti.
Ovdje, dakle, nije riječ o siromasima - onima za koje Isus reče da su duhom bogati pa obogaćuju, nego o praznima, obmanjenima, koji mogu samo obmanjivati sebe i druge. Isus pak jamči da takvi varalice nemaju budućnosti, da će se ispraznost ipak otkriti.
