Ako to nekoga uopće još zanima, lopovodstvo Đakovštine, o čijoj je pljački silosa bilo riječi prošlog tjedna, iznenađujuće je brzo pritvoreno. Slaba je to utjeha za seljake koji su ostali bez žita i još se pitamo tko je tu na robiji; oni koji rade i otet im je kruh ili oni koji su im kruh oteli pa će ga dobivati besplatno u zatvoru. Ako u njemu uopće završe. Jer sada je na redu najteži dio, a to je dokazati da se pljačka dogodila. Silos jest prazan, ali to ne mora značiti da je pšenica nestala. Ili da je pšenica trebala biti tamo gdje su neki mislili da joj je mjesto. Možda je ona samo izmještena kako bi u jednom povoljnom trenutku bila nadomještena. Pšenice nema, što ne znači da je nije moglo biti, da se nije utvrdilo kako je nema, a vrlo lako je pšenice moglo biti da nekome nije palo na pamet otkriti kako je nema.
Ovu poznatu teoriju “sad me vidiš, sad me ne vidiš” i “nije da nije, a nije ni da je” na sudu će razmatrati odvjetnički timovi pa je neizbježno spomenuti kako je “svatko nevin dok mu se ne dokaže da je kriv”.
Kakve su šanse za pobjedu pravde i pravednosti kada se preko važećih zakona udrobe u naše pravo i pravosuđe? Slabe, jer pravo i pravda dva su različita pojma. Nije ni slučajno da božica pravde nosi povez preko očiju, a božica (grčke Temida, Maat, rimska Justicija...) ima više od naših bivših ministrica pravosuđa. Kolika je debljina tog poveza možemo se uvjeriti prelistavanjem bogate zbirke apsurdnih sudskih odluka. Da ne spominjemo i one slučajeve gdje sudski bat nije ni izvađen iz najdonje ladice.
Zato je i zanimljiva vijest da je magistar ekonomije i autor knjige “Kako platiti manje poreza” nepravomoćno osuđen na sedam mjeseci zatvora. Osuđen je jer je kao inspektor primao mito, ali neobično je to što je izrazio kajanje. Riječ koju rijetko čujemo, a kada je čujemo, onda ona najčešće nema puno veze s kajanjem. Pokajao se čovjek kada je vidio da je kriv i to mu je vjerojatno smanjilo kaznu, pomislit će mnogi. Misli tako i tužiteljstvo pa najavljuje žalbu. No, što ako se iskreno pokajao? Zašto uopće sumnjati u nečije kajanje, ne prihvaćati ga kao iskreni čin?
Da se ne bi pretvorio u kandidata za kakvu upražnjenu župničku stolicu, ukratko ću prikazati u što se kod nas premetnulo kajanje. Primjer je slučaj djevojčice Jagode. Svi najnoviji medijski istupi odgovornih i upletenih oko presude Vrhovnog suda svojevrsno su kajanje. Veliki se red stvorio u svojevrsnoj javnoj ispovjedaonici nakon što je naša novinarka Kristina Turčin otkrila da bi se devetogodišnja djevojčica trebala vratiti svojoj bezušnoj obitelji. Svi upiru prstom u sustav koji je, eto, nemoćan jer “dijete nije za sud dovoljno jasno verbaliziralo” s kim je stekla mučna iskustva. Centar za socijalnu skrb, pravobraniteljica za djecu, odvjetnici specijalizirani za zaštitu djece, svi oni redaju se u novinama i žao im je što je, eto, sustav takav, pa su oni nemoćni. Što vrijeme više protječe, njihovo žaljenje prerasta u kajanje. I to ono najgore, kako bi se oprale ruke od bilo kakve odgovornosti.
Jer kako objasniti da već četiri dana čekamo kako bi se netko od njih konačno zapitao kolika je i njihova odgovornost da je sustav takav? Koliko su oni napravili da se ovakvo nešto ne dogodi, a plaćeni su da se ne dogodi? Ili, još gore, što bi se dogodilo da priča uopće nije objavljena u Jutarnjem? Bi li itko znao za tužnu sudbinu Jagodina brata, kojeg “stručnjaci” spominju tek usput? Koliko je uopće takvih loših verbaliziranja djece prošlo neopaženo?
I na kraju, da bi kolona pokajnika bila kompletna, javili su se i ministri zdravstva i pravosuđa. Upravo dva ministra koji bi se apsolutno trebali držati po strani. Nije nekako pravedno da oni sa svojih visina idu ispitivati zašto tamo neki činovnik iz Centra za socijalnu skrb nije ušao u dom oca monstruma.
