Nemojte me tjerat na takve stvari! Ima ovdje novinara koji maršalu sliče mnogo više. Ja sam mlađa generacija, ne govorim kajkavski, nemam taj stas, a i teško da ću stat u Titovu odoru - pokušavao sam se opravdati urednicima.
Oni nisu posustali. Štoviše, navaljuju dalje, nude mi kubanku, naočale s debelim okvirima, a jedan se dosjeti i da obrijem bradicu.
- Molim vas - nastavljam ponizno - ako ima netko drugi...
U garderobi Jadran filma
Moja molba unaprijed je bila osuđena na propast jer sutradan ujutro već sam isprobavao Titova odjela u garderobi Jadran filma. Zaista, sama pomisao da ću glumiti Josipa Broza Tita, “najvećeg sina naših naroda i narodnosti”, nije u meni budila ugodan osjećaj. Jednostavno, bilo me je sram. Postojao je i opravdan stah od neželjenih reakcija građana, a moguće neočekivane scene zbog pojave “ljubičice bijele” na glavnoj zagrebačkoj tržnici, u meni su budile veću napetost. Bio sam siguran da ću u Gradu biti “persona non grata”. Doduše, bijeli sako natovaren odličjima, oficirska kapa s crvenom petokrakom, ispeglane bijele hlače na crtu i ulaštene bijele cipele, nisu izgledali tako odbojno, da se recimo radilo o nekoj akciji prije 20 godina. Ovako...
Približavanjem tržnici na Dolcu, moja trema rasla je sve više. Pokušao ju je razbiti “ađutant” Zlatko Šimić riječima “bit će sve u redu, narod ti voli Tita, samo ti budi miran”, no nije uspio. Ali je bio u pravu. Narod uistinu voli Tita, a njihova ljubav, kao i interes prema vrhovnom komandantu meni je olakšala posao.
Utjeha u Balaševiću
Čim su pala prva naslikavanja s kumicama i prodavačicama, prva rukovanja s umirovljenicama, kratki razgovori sa zaintersiranim sugovornicima moj strah bivao je sve manji. Komplimenti Titu iz mlađih dana, jadikovanje potlačenih radnica i radnika, osmijeh kumica i običnih prolaznika, salutiranje starih suboraca, poklonjeni karanfili i ruže, u potpunosti su razbile tremu. Nakon duplog viskija, treme se nitko više nije ni sjećao. Pažnju i ozbiljnost remetio je tek ađutant svojim dosjetkama ili mlađa generacija u Kavkazu i Hemingwayu na Trgu maršala Tita, koja me uspoređivala s oficirom iz latinoameričke zemlje. Izlazeći iz Saveza antifašističkih boraca u Hatzovoj ulici, na pamet mi padaju maršali - Rade Šerbedžija, Richard Burton i Boris Buzančić. Ulazeći u limunzinu, parafraziram Balaševića i počnem pjevušiti. “I ja sam glumio Tita maršala, legendu tu...”
