Iza Slavena Bilića pet je najgorih dana. Požar u Pireju, subota - dan bez kišobrana, a padale su pljuvačke u Rovinju kao iz vjedra, mučna tjeskoba u nedjelju začinjena mračnim novinskim izvještajima i tmurnim licima naših milijunaša, izloženih gnjevu nogometne nacije.

No, u ponedjeljak je “uplaćen depozit”, Vlatko Marković, kao glasnik Zdravka Mamića obrisao je spužvom sve dvojbene rečenice, izgovorene nakon sramotnog poraza u Pireju, a u utorak smo opet bili najbolji u Europi. I svi se, osim Igora Štimca i Gorana Vlaovića, opet ulaguju Slavenu Biliću i pužu oko njega, jer je tako naredio Zdravko Mamić, koji nas, na čelu sa Sammirom, vidi kao europske prvake.

Spreman za kavgu

U mojoj redakciji, gdje također svi znaju sve, ne samo o politici apsurda i teatru sabornica, već i o nogometu, oblikuju se teme. “Hrvatska nema boljeg trenera od Bilića, jer Hrvatska nakon Tomislava Ivića i Ćire Blaževića nema velikih trenera...” Ne slažem se, ali redakcijski bogovi su, ipak, pomazani likovi. Iako bih ja spomenuo da smo imali Branka Zebeca, jednog od najznačajnijih njemačkih trenera, Antu Mladinića, možda i najvećeg nogometnog filozofa u nas, a danas imamo Josipa Skoblara, Cicu Kranjčara i Ivana Katalinića, trenere s bogatim biografijama.

I Cico i Kate su igrali Ligu prvaka, Otto Barić je bio izbornik u tri države, a Josip Kuže “trune” u Albaniji i sve ga rijeđe spominjemo. A usudi li se netko reći da nije prvoklasni trener?

Pet najtežih “Kondorovih” dana Slaven Bilić mogao bi oslikati u pet biblijskih slika; Judin poljubac (petak), posljednja večera (subota), raspnite ga (nedjelja), Vlatko Marković pomaže Biliću nositi križ (ponedjeljak), Bože moj, da li si me ostavio (utorak). A nakon što je navečer uskrsnuo na Kantridi, već u srijedu je spreman za obračun. “Mislite li da je reprezentacija u raspadu?”, pita one s mikrofonima. Sjeti se, Slavene, sjeti se svih obećanja i sjeti se što si nam dao u zadnje tri godine. A to nije malo vremena. I sad, čim se ukazala šansa, obračunati se s najslabijom karikom društva, medijima...

Mediji kao advokati

Nisam brzlopet ni zapaljiv kao Zdravko Mamić, koji ga je u petak navečer htio smijeniti još u poluvremenu, a nisam ni euforičan da bih sada lobirao za Sammira, s kojim ćemo biti europski prvaci. Kada su htjeli smijeniti Bilića, nakon što je “popušio” svjetsko prvenstvo, jedino su mediji bili njegovi advokati, a u pet njegovih najtežih dana, nakon Pireja, dok su svi špekulirali, nudili se, postavljali uvjete, a članovi Izvršnog odbora mudro držali figu u džepu, čekajući riječ Božju (Mamićevu), samo su mediji odložili malj. I više od činjenice hoće li Bilić ostati do kraja mandata, a bilo bi i razumno i normalno i civilizirano, zanima me jedan podatak. Hoće li naši reprezentativci, koji su zaradili novca za deset života, hoće li tražiti premije za plasman na Europsko prvenstvo?

Hoće li Vlatko Marković baciti četiri milijuna eura “gladušima” na stol, ili će sram napokon nadvladati pohlepu? Da se niste usudili tražiti plaću za ove kvalifikacije! Dužni ste nam još za Južnu Afriku, a za nogomet koji smo gledali u ovim kvalifikacijama, s izuzetkom Izraela i Latvije, trebali biste vi nama platiti. I normalno je da ste odigrali utakmicu zahvalnosti da se Bilićeva glava ne zakotrlja pod sječivom giljotine, jer vas je upravo on učinio milijunašima. Vratili ste mu tek jedan novčić...

Daj nam Rakitića!

Slaven Bilić je u utorak dobio meč, jer je prestao tvrdoglaviti s Ivanom Rakitićem, modernim, izuzetno mobilnim veznim igračem, čiji smisao za igru fascinira. Dobio je utakmicu i zbog Darija Srne, koji je nakon duljeg “izbivanja” opet bio dinamit, lider na terenu, a njegov beckhamovski precizni centaršut pogodio je tako precizno čelo Marija Mandžukića da se to nije moglo promašiti. I Ivan Perišić je napokon dao naslutiti zašto ga je kupila Borussia Dortmund, odigrao je najbolju utakmicu otkako igra za Hrvatsku. Ali, više od svega ih je mobilizirao strah, jer je javnost uzela sjekiru u ruke...

Čekajući Luku

Ima i onih koji su još u nekom drugom filmu, u svom privatnom Hollywoodu. Goran Vlaović je hrabro rekao na TV da “Hrvatska treba boljeg Modrića”. Jer, ako Ruud Gullit tvrdi da bi Modrić bio za Chelsea ono što su Xavi i Iniesta za Barcelonu, onda ni taj naš velebitski “Xavi i Iniesta” i u nacionalnom dresu ne bi trebao biti tako skroman. Bolji Modrić bit će nam neophodan u dodatnim kvalifikacijama, u kojima nedaj Bože Bosne i Turske, jer prvi su u nevjerojatnom usponu, a drugi su ožiljak iz prošlosti, koji još nije zacijelio.