Igra prijestolja ipak nije karakteristika samo jedne stranke. Naguravanje u HNS-u, koje je kulminiralo izbacivanjem zbog zatvora privremeno odsutnog Ratka Čačića iz stranačkog članstva, učinilo je potpuno razvidnom činjenicu da se za vlast u nekim strankama vode pravi bratoubilački ratovi. Ali, za razliku od obračuna u HNS-u, koji je eksplodirao na otvorenoj sceni, borbe za tron u SDP-u i HDZ-u još nemaju karakter definitivnih razlaza i još se pokušavaju držati u sferi konspiracije, javno negirane i zataškavane.
VESNA PUSIĆ 'Izbacivanje Čačića nije početak kraja HNS-a, već novo rođenje stranke'
Svoj povratak u politiku Ratko Čačić pokušao je aranžirati po receptu koji ni Ivi Sanaderu nije uspio. Premda na izdržavanju kazne za prometnu nesreću u kojoj je skrivio smrt dvije osobe, što bi ga u svakoj civiliziranoj zemlji zauvijek udaljilo od svake javne funkcije, stalno je slao signale da se kani vratiti na čelo stranke. Njegovi su PR stručnjaci javnost stalno filali informacijama o njegovim namjerama. Pleo je svoju mrežu u stranci i izvan nje. Ponašao se kao da nikad nije ni odstupio s funkcije predsjednika. “Dogovarao je razna partnerstva i neovlašteno pregovarao u ime HNS-a”, konstatirano je prilikom njegova izbacivanja. Pokazivao je da svoju nasljednicu na čelu HNS-a smatra privremenom čuvaricom stranke u periodu njegova odsustva. Svojim je ponašanjem stvorio situaciju tko će koga. Ni ljudi malo manje samouvjereni od Vesne Pusić ne bi to tolerirali.
BANDIĆ BRANI ČAČIĆA 'On je poput Isusa'
Premda se čini da će operacija Čačićeve amputacije iz HNS-a proteći relativno bezbolno, bez kobnih posljedica po stranku, ne treba se zavaravati da je stvar definitivno riješena. Aktualna šefica HNS-a dobila je prvu bitku, ali to ne znači da će Čačić odustati. Sadašnja mu situacija - relativna zatvorska izoliranost - ne omogućava izravnu konfrontaciju, ali kad se, vjerojatno početkom ljeta, nađe na slobodi, bit će još goropadniji. Svojim je ljudima u HNS-u sugerirao da poštuju stranačku hijerarhiju, premda se sam toga nije držao. Neka uvuku rogove i ostanu u stranci, jer dobro je imati svoje jatačke baze. Primirje je ograničenog trajanja. “Ne dižite puč. Čekajte moj povratak”, poručio je. Prava će se bitka ionako voditi kad on izađe iz zatvora. Čačić će vrlo vjerojatno tražiti uporište za tvrdnju da je nestatutarno izbačen. Ali njegov juriš na prijestolje u HNS-u ipak se ne čini realnom opcijom. Mnogo je realnije odvajanje dijela stranke i formiranje nekakve regionalne partije, s bazom u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, poput IDS-a u Istri ili Glavaševa HDSSB-a u Slavoniji.
Čačić ima nekoliko argumenata zbog kojih ga je teško smatrati definitivno otpisanim. Prvo, ima buldožersku narav i silnu volju za političku moć. Ne pati od skrupula. Kako bi došao do svog cilja, otvoren je za sve kombinacije i sva savezništva. Novi početak čini se mogućim i zato jer neće participirati u neuspjesima aktualne Vlade. Premda je bio njen najnepopularniji član, pravi šampion među negativcima, sada može prodavati foru da bi s njim sve bilo drugačije. Opet se može nuditi kao spasitelj. Na koncu, Čačić ima prilično čvrstu regionalnu bazu, Varaždinsku i Međimursku županiju. Tamo gdje je HNS najjači, on je gazda. Ako bi ih odcijepio, ništa od HNS-a ne bi ni ostalo.
Međutim, iz HNS-a upravo izbačeni Čačić podcijenio je činjenicu da na drugoj strani ima dostojnog protivnika, rezolutnu i fajterski za politiku jednako zainteresiranu Vesnu Pusić, koja će braniti svoju poziciju i stranku, ne dopuštajući da je sentimentalnost prema njihovoj nekadašnjoj osobnoj i političkoj povezanosti u tome zaustavi. Usto, politički mu je superiorna. On ima status jednog od utemeljitelja stranke, ali ona je podigla rejting HNS-a nakon što ga je Čačić svojim bahatim i arogantnim stilom bio srušio u podrum.
Nasljednicu je podcijenio, a mogućnost da se strankom i politikom upravlja iz pozadine precijenio. Baš poput Sanadera. Ni jedna organizacija s takvom vrstom dvovlašća ne može funkcionirati. Čačić konstantno podcjenjuje i činjenicu da ga prometna nesreća sa smrtnim posljedicama koju je skrivio u svakoj ozbiljnoj zemlji trajno diskvalificira za obavljanje javnih i političkih funkcija. Ako zbog zatvorske kazne ne može biti saborski zastupnik, kako bi mogao biti politički čelnik ili član vlade? Oni koji Čačića danas žele prikazati kao žrtvu, jer je, kao, brutalno politički odstrijeljen dok je bio u zatvoru i nije se mogao braniti, ignoriraju notorno: da s takvom hipotekom uopće nije ni smio biti u politici.
Na koncu, Čačić je podcijenio inerciju, pragmatizam, oportunizam i poslušništvo koji vladaju političkim strankama. Pogotovo vladaju HNS-om, strankom koja je poznata po svom klijentelizmu. Njegovi ga stranački drugari možda zaista jako vole, ali većina ih ipak više voli vlastitu poziciju. Pogotovo ako im je stranačka pripadnost osigurala dobro plaćenu funkciju. Duh stranke koji je sam odnjegovao sada više ne radi za njega. Radi za nove gospodare HNS-a. Koliko će oni trajati i što će biti sa strankom - sada je posve otvoreno pitanje. Kako će otimanje između Čačića i Vesne Pusić za HNS završiti, tek treba vidjeti. Na kraju se mrtvi broje. Ali, ako se sukobi nastave ili dođe do mrvljenja stranke, onda je budućnost HNS-a vrlo upitna.
Premda ne iz istih razloga ni sličnog intenziteta i dramatičnosti kao u HNS-u, ali podzemni se sukobi događaju i u dvije za Hrvatsku ključne stranke, nešto otvorenije u SDP-u, prikrivenije u HDZ-u. Rade se pregrupiranja, zauzimaju startne pozicije za neka buduća odmjeravanja i nadigravanja. Da Zoran Milanović ima prilično jasnu unutarnju opoziciju - to se pokazalo već u više navrata. Prilikom biranja stranačkog rukovodstva na nacionalnoj razini, gdje njegovi ljudi nisu dobili prolaz, zatim prilikom lokalnih stranačkih izbora, posebno u Zagrebu, gdje su kao pobjednici isplivali oni protiv kojih je osobno agitirao.
Borba za prijestolje u SDP-u još nije otvorena, ali i to je, čini se, samo pitanje vremena. Pozicija šefa stranke još se javno ne dovodi u pitanje, ali u stranačkim redovima vladaju prilično nezadovoljstvo i zabrinutost. SDP je razočaran načinom na koji Milanović vodi stranku i pun nespokoja zbog načina na koji vodi državu. Insajderi će u trenutku iskrenosti reći da je SDP postao kvazilijeva varijanta HDZ-a, stranka uhljeba, a ne pozitivne promjene. Za svoje kolege tvrde da su osobne ambicije pretvorili u politički program. “Stranku shvaćaju kao rakete nosače za svoje privatne interese.” Zato se boje neuspjeha na idućim izborima. Strahuju da ekonomski oporavak zemlje - ako ga i bude - neće biti dovoljan da zaustavi pad i preokrene silazne trendove u rejtingu stranke i Vlade. Strepe i od sve veće Milanovićeve nepopularnosti, koja je rezultat koliko njegova stila toliko i sadržaja.
Problem je, međutim, što u SDP-u vlada prava kadrovska močvara. Velika bara, jedan krokodil. Što bi rekao Milanović: nema mu alternative. U ambicioznima, doduše, ne oskudijevaju, ali nema ličnosti koja bi šefu stranke bila kadra i voljna baciti rukavicu u lice. Čak ni javno oponirati. Dok je u sedlu, funkcija ga čini prejakim. Njegova je snaga u slabosti onih kojima je nadređen. “Nema šanse za promjenu, još manje za pobunu”, kaže mi jedna od SDP-ovih zastupnica. “Stranka se pretvorila u družbu gunđala ispod glasa. Nezadovoljnici se sporne teme ne usude otvoriti ni na zatvorenim sastancima.” Teško je reći čega se trenutno više boje - bijesa svog predsjednika ili opasnosti da će ih lošim kormilarenjem definitivno nasukati.
U vrhovima SDP-a kao razlog svog netalasanja često navode i državni razlog. Zabrinutost za nacionalne interese. Kad sam nedavno jednog od stranačkih patrijarha - za koga mnogi procjenjuju da bi svojom snagom mogao zaljuljati Milanovića, samo kad bi htio - pokušala ispipati što misli o takvim scenarijima, bio je vrlo rezolutan: “U ovom trenutku ne dolazi u obzir”, rekao je. “Bilo kakvo problematiziranje pozicije predsjednika Milanovića sada bi radilo za HDZ.” Druga je stvar, dodaje, nakon izbora. Na redovitoj izbornoj konvenciji.
(...)