Nije bila nikakva tajna da su Sjedinjene Države Amerike provodile psihičku i fizičku torturu nad zatočenicima koje su držali u svojoj vojnoj bazi u Guantánamu na Kubi.
Uostalom, ondje su ih držali baš zato da ne bi bili na američkom ozemlju i da bi tako ostali i bez ono malo pravne zaštite koju pravosudni sustav Sjedinjenih Država jamči zatvorenicima u zemlji koja prednjači po smrtnim kaznama zajedno s Kinom i Saudijskom Arabijom i u kojoj se krvniku šalju ne samo maloumni, nego i neki za koje je nesumnjivo (recimo metodom ispitivanja dezoksiribonukleinske kiseline) utvrđeno da su nevini.
Napokon, novi predsjednik Sjedinjenih Država Barack Obama još je u predizbornoj kampanji najavio da će zatvoriti zatvor u Guantánamu, osudio je torturu, ali je zagarantirao nekažnjivost agentima koji su je provodili.
Washington je dosad, kad bi ga novinari razapeli na križ zbog kršenja ljudskih prava, ratnih zločina i gaženja osnovnih normi čovječnosti, uglavnom reagirao servirajući javnosti ponekoga nižeg izvršitelja i time toleći njezinu poznu ali utoliko žešću glad za kažnjavanjem.
Za seriju užasnih zločina počinjenih za rata u Vijetnamu platio je slobodom i čašću opskurni poručnik William Calley, koji je 1968 poveo svoje vojnike na masakr civila u dotad anonimno selo My Lai. Za torturu zatvorenika u iračkom zatvoru u Abu Ghraibu stradala je, kao najviše rangirana odgovorna osoba, brigadirka Janis Karpinski, degradirana u pukovnicu, pošto je uzalud tvrdila da su naredbe za mučenje stizale “odozgo”, s više zapovjedne odnosno političke razine.
Tortura u Abu Ghraibu kojoj su američki vojni agenti izvrgavali arapske osumnjičenike bila je mučna i ponižavajuća, nerijetko sadistička, ali daleko manje okrutna od one primjenjivane u Guantánamu, gdje su zatočenicima rekli da njihov život i njihovo tijelo vrijede samo koliko su izvor informacija, i gdje su priznanja, istinita ili lažna, iznuđivana i metodom “lažnog utapanja” (“waterboarding”), kada se imobilizirani zatočenik guši prolijevanjem vode preko krpe na licu. Pritom su, tvrdi se, liječnici kontrolirali da zatočenik ne izdahne što bi mu skratilo muke. Bilo ih je koji su tom mučenju izvrgavani više stotina puta.
Te su metode Sjedinjene Države Amerike primjenjivale na zatočenicima još u ratu u Koreji. Baštinile su ih od evropskih inkvizicija, usavršivši njihova najbrutalnija mučenja. Naravno da su te metode strogo zabranjene Genčvskim konvencijama, koje su prihvatile i potpisale i Sjedinjene Države Amerike. Washington je, dapače, baš na temelju tih konvencija insistirao da se za slična mučenja optuže i osude prvaci genocidnog režima Pola Pota u Kambodži.
Obama je, ekskulpacijom agenata, dakle “sitnih riba”, i sâm jasno dao znanju da su odgovorni za te nezastarive zločine protiv čovječnosti pozicionirani znatno više.
Kao po narudžbi u javnost su izbili dokumenti koji su uprli prstom na neke od krivaca u najvišim sferama. Prva je prokazana Condoleezza Rice, kobne 2002. savjetnica za nacionalnu sigurnost predsjednika Georgea W. Busha, u njegovu drugom mandatu i državna tajnica, istaknuta intelektualka, sada profesorica na Stanfordovu sveučilištu u Kaliforniji, gdje je bila svojedobno i prepošt (predstojnik s akademskim prerogativima rektora, ali bez administrativnih koja pripadaju predsjedniku). Tvrdi se i dokumentima argumentira da je ona dala usmenu suglasnost za primjenu tortura.
Moglo bi joj se dogoditi, stupi li u Evropu, da je neki sudac dâ zatvoriti i otpremiti pred sud, kao što je Baltasar Garzón zahtijevao izručenje Pinocheta i optužio Berlusconija (uostalom, sâm Garzón je još 2003. oštro kritizirao zatvor u Guantánamu).
Uz nju se spominje kao davatelj suglasnosti i tadašnji potpredsjednik Dick Cheney, ali strijele su (zasad) odapete ponajprije na bivšu državnu tajnicu. Možda je lakše javnosti žrtvovati crnoputu izvršiteljicu nego bjeloputoga bivšeg potpredsjednika, a kamoli bivšeg predsjednika (iako je apsolutno nevjerojatno da nije znao i odobrio, makar šutke, kad je sav svijet znao za mučenja u Guantánamu). S druge strane, manje gnušanja izaziva neotesani Bush ili grubijan Cheney, nego profinjena intelektualka, kojoj je otac htio nadjenuti ime “Con Dolcezza” (glazbeni pojam, naputak da se svira nježno i osjećajno), ali je sudbina stavila papak tipkačkom pogreškom.
Užasnim se doima podatak da ta dama poučava studente, pošto je sudjelovala u “izvozu demokracije” srednjovjekovnim barbarskim metodama, kao da cilj zaista može opravdati sredstvo i kao da može biti riječi o demokraciji ako se zasniva na torturi.
Inoslav Bešker
