Da ne uvijam: za emisiju “Noć zagrebačkih šimšiša klasičara”, koja se prošle nedjelje naprasno ugasila na Obiteljskom radiju, vezan sam emocionalno i vrlo osobno. Ja sam je izmislio i bio njen prvi voditelj i urednik. Radilo se po principu “one man show”, ali od samog početka u interakciji sa slušateljima kojima su bili otvoreni telefoni. Tako je jedna slušateljica, ako se ne varam već prve noći, meni i čitavoj emisiji dala nadimak - šišmiš, što zbog noći, što zbog imena Straussove operete čijom su uvertirom prvih dana emisije počinjale.
Od skapavanja zbog naopako okrenutog bioritma spasio me Zlatko Madžar sa svojim velikim znanjem, ljubljavlju prema glazbi i osobnom diskotekom. Počeli smo u proljeće, kada su noći, kao i sada, trebale postajati sve kraće. Ali nisu. Bila je ratna 1992. i ljeta kao da nije ni bilo. Jesenske i zimske noći dočekali smo u izlogu KIC-a na vrhu Preradovićeve, odakle se emitirao program Radija 1. Postali smo tako i slika, svojevrsna gradska instalacija. Imali smo publiku na telefonu, glasove u noći, a nikada nećemo zaboraviti ni neka lica koja su redovito prolazila pokraj našeg izloga, a u zimska jutra bi do tada potpuni stranci dolazili podijeliti termosicu vrućeg čaja. Mogao bi se, zapravo, o svemu tome napisati jedan lijepi knjižurak. Radiostanica koja iz jednog izloga u središtu grada, odvojenog od ulice samo staklom, čitavu noć vrti klasičnu glazbu i čiji voditelj telefonom ćaska sa slušateljima ušla je i jedan filmski scenarij, kasnije i snimljen. No, jedan velik pisac iz dalmatinskoga grada, tada mnogo udaljenijeg od Zagreba nego danas, u recenziji je zamjerio autorima zbog nevjerojatnoće i čudio se odakle im uopće ideja da bi tako nešto moglo postojati, pa još u Hrvatskoj, i to ratnoj.
Ja sam otišao svojim putem, a šišmiše, kako su sebe nazivali slušatelji, ostavio Madžaru. Zahvaljujući njemu nisu izumrli skupa s Radiom 1. Tavansku radijsku strehu dao im je Juraj Hrvačić, na RVG-u, pa na Obiteljskom radiju. Kult emisije bivao je sve veći, a osim za veliku glazbu, bila je zvučnik i za misli velikih ljudi.
Obiteljski radio zbog nje je imao i kulturni ugled, što nije bilo nimalo nevažno kad s tražila i dobila županijsku frekvenciju. A onda kao da su došli svemirci, jezivi kradljivci tijela koji ljudima isisaju pamet, utrobu i dušu. Ma, naravno da svaki vlasnik privatnog medija ima pravo mijenjati sadržaj. Ali, sve ranije pohvale, slikanja i ugledno društvo koje je dobio na račun “Šišmiša” predstavljaju valjda i neku obavezu. Ako ništa drugo, obavezu na ljudski ispraćaj. Umjesto toga, ni voditelj emisije ni njeni poklonici, ni svjetski ugledni umjetnici koji su još prošli petak koncertom u HGZ-u slavili godišnjicu “Šišmiša”, ali isto tako i Obiteljskog radija (!!!), nisu imali pojma da već dvije večeri kasnije emisije neće biti. Naravno da je Madžar odbio tek u nedjelju ujutro dobivenu ponudu da napravi jednosatni rezime i oproštaj. Navečer je svirala glazba, slušateljima nije dana ni obična informacija, kamoli objašnjenje, a telefoni su bili - isključeni.
Svemirci su se naknadno predstavili kao Radio Antena, narančaste su boje i vole se nazivati totalnim radiom. Valjda u to spada i totalni bezobrazluk i bezobzirnost. Zbog takvih izumiru i šimšiši. Mislim na životinje, jer briga za ljude ionako je već davno skinuta s programa.
Branimir Pofuk
