Kad sam počeo pisati ovaj blog, imao sam neku mutnu ideju da mora postojati jednostavan skup pravila koji će nam pomoći da budemo manje blesavi. Osamdeset tekstova i malo više od dvije godine kasnije, sistemom eliminacije onih krivih, stvar je spala na dva... neću reći slova, ali nisu ni pravila. Možda tek slutnje.
Dvije slutnje
Prva je da svaka tema o kojoj možemo raspravljati ima (barem) dvije strane i da je svaku od njih dobro sagledati kao da je naša vlastita. Mi smo nerijetko čvrsto ukopani na jednoj, i imamo velikih problema s uživljavanjem u drugu. Ako su argumenti te druge strane loši - naš je posao da ih pokušamo popraviti najbolje što možemo.Tako ćemo značajno ojačati i svoju poziciju, jer ćemo istovremeno popravljati i argumente svoje strane. Lijepi je bonus da ćemo istovremeno i bolje razumjeti drugu stranu. Tko zna, možda shvatimo da naše pozicije i nisu toliko različite i nekompatibilne koliko nam se činilo na početku.
Druga slutnja je da je naš mozak izuzetno brz i vješt u pronalaženju razloga zašto zapravo ne moramo sagledati obje strane. Kad ćemo u glavi pokušati držati suprotstavljene argumente obje strane, javit će se neugodan osjećaj (poznat kao kognitivna disonanca) koji nas tjera da među kontradiktornim informacijama brže-bolje odaberemo samo jednu - ona koja nam je uvjerljivija. Nažalost, vrlo je mala šansa da će nam uvjerljivija biti ona koja se ne uklapa u naše unaprijed stvoreno mišljenje. (Ili možda imate drugačije iskustvo?)
Ponos i predrasude
Na početku sam osjećao da neka pravila moraju postojati. Pričao sam često, svakom tko me je htio slušati, o znanstvenom pristupu rješavanju problema. Nauči nešto više o njemu, pretpostavi rješenje, provjeri ga, ako nije to - vrati se na prvi korak. Činilo mi se da se to može... ma, da se mora primjenjivati u svakodnevnom životu. No ispostavilo se da pristup ima previše iznimaka. Informacija je previše da bi se mogli snaći. Rješenja koja pretpostavljamo tiču se stvari i još više ljudi koji su nam bitni. Nitko ne želi eksperimentirati na svojoj djeci - želimo znati istinu, a ne nekakve teorije i hipoteze. Ispada da zahtjevajući da ljudi koriste znanstveni pristup zapravo zahtjevamo da budu puno pametniji ne samo od onog što jesu, nego i od onog što uopće mogu biti. Postavite sebi zahtjev da napamet vadite 17 korijen iz brojeva sa 17 znamenki i iskreno se smatrajte totalnim glupanom ako to ne možete. I onda živite tako iz dana u dan. Nije baš neki život, zar ne?
To naravno ne znači da znanstveni pristup ne treba učiti u školi. Naravno da treba, samo ne trebamo očekivati čuda. Postoji jednostavniji koncept koji je popularizirao Carl Sagan - da izvanredne tvrdnje traže i izvanredne dokaze. To će reći da će nam većina ljudi vjerovati na riječ da smo sreli zajedničkog frenda iz škole, ali da ćemo morati dati neki jači dokaz da smo jutros bili na kavi s Barakom Obamom. Za to čak niti fotografija neće biti dovoljna. S jedne strane, to nas nitko ne treba učiti - zar ne? S druge strane, što bismo morali naučiti u školi da bi u ovome bili bolji? Koje točno vještine? Razmišljanje? Kužite problem, zar ne?
Dokazni postupak
Neke fantastične stvari smo prihvatili nakon dovoljno jakih dokaza. Većini ljudi ne trebaju dodatni dokazi da su ljudi hodali po Mjesecu, da se može izvaditi srce i presaditi ga drugome, liječiti najgore pošasti poput velikih boginja, ospica ili kuge, razumijeti što su zvijezde te kako točno radi ova naša zvijezda. No, zanimljivo je da postoji značajan broj ljudi, među kojima i nezanemariv broj znanstvenika, koji vjeruju bez dovoljno dokaza u vanzemaljske otmičare koji se voze u NLO-ima, nezemaljsko porijeklo krugova u žitu, razne teorije zavjera, radiesteziju, snježnog čovjeka jetija, ljude-guštere, homeopatiju ili bioenergiju. Neki ne vjeruju u evoluciju putem prirodne selekcije, a neki, pak, da je čovjek uzrok globalnog zatopljenja. (Uf, kad nađemo tog čovjeka - što ćemo mu raditi.)
No, čak i ove tvrdnje predstavljaju problem, jer ako imamo jako čudne predrasude - možda posumnjamo da je čovjek doista hodao po Mjesecu (da nije to isti onaj koji je izazvao globalno zatopljenje?). Kako znamo da je netko doista hodao. Kako se uvjeriti da je to stvarnost? Činjenice - snimke, kamenje, svjedočanstva su nam dostupna. Oni koji sumnjaju trebaju nam reći točno koje činjenice sugeriraju da nešto nije tako. Stručnjaci pogledaju te činjenice pa potvrde ili negiraju takvu interpretaciju. Stručnjaka ima puno pa će se naći barem nekoliko koji se praktično ne slažu ni oko čega. Kad se oni slože oko ovoga - to nije nužno istina, ali je prilično uvjerljivo. Dovoljno uvjerljivo da bi im povjerio svoje zdravlje. A znam da biste i vi.
Ipak, to i nije neki problem. Pravo pitanje je kako da mi znamo da smo u pravu u bitnim stvarima. Moramo li se jednostavno prepustiti stručnjacima i prestati razmišljati? Što da radimo ako nam je stručnjak neki takav frik koji je najozbiljnije zabrijao na takve neke ludorije.
??????
I što ćemo sad?
Fascinantna je karakteristika našeg uma da, zaljubljeni u svoje zablude, one tuđe puno lakše prepoznajemo nego svoje vlastite - neovisno o njihovoj veličini i značaju. (Zato je famozni peer review toliko bitan za znanost - drugi u pravilu bolje od nas vide naše propuste.) Štoviše, ljudi su uvjereni da lako i brzo prepoznaju to da drugi imaju predrasude. Tako kad nam uleti neki aktivist koji svoj stav nosi istetoviran na čelu i pokušava nam, ne znam, objasniti blagodati vegetarijanstva ili štetnost rock muzike, prednosti života u nekoj maloj vjerskoj zajednici, ili nemoralno ponašanje današnjih mladih - nije nam nimalo teško ignorirati to. Čak i ako bi vegetarijanstvo možda bilo bitno zdravije za nas. Zapravo, tada naročito, tko zna zašto. Možda zato jer osjećamo da nam se opet stvaraju dva kontradiktorna koncepta u glavi za koje bismo mogli imati dobre argumente pa nam odmah đonom u kost ulijeće kognitivna disonanca. I tu se priča završava.
Možda je najgluplje od svega to koliko nam je lako popušiti foru kad nam ulete naizgled normalni i nenabrijani ljudi pa nas, onako usput, upozoravaju da su, ne znam, kompanije sebične i gledaju samo profit pa nas ili truju lijekovima, ili umjetnim sladilima. One koji u tu diskusiju uđu pokazujući da su i prije same diskusije odabrali svoju poziciju bit će prepoznati kao iritantni aktivisti i njihovi argumenti će se potpuno ignorirati - naročito ako imaju smisla. Baš kao što i vi ignorirate nabrijane argumente drugih aktivista. E, sad, tko je tu zapravo blesav - onaj koji radi jednu grešku, ili onaj koji jednu grešku uporno ponavlja i ne želi ništa naučiti iz nje. To vi recite meni.
Što reći na kraju? Iskreno, nemam pojma. Ako želite moj savjet - evo: poslušajte i sagledajte uvijek kad možete obje strane (naročito onu drugu) i borite se protiv predrasuda (počnite sa svojima). I možda najvažnije, nađite vremena da uživate u životu.
So long, and thanks for all the fish.