Prije mjesec dana Hrvoje Hrabak, nekadašnji predsjednik Društva arhitekata Zagreba, postao je novi predsjednik Udruženja Hrvatskih arhitekata, a izabrani su i dopredsjednici Ante Kuzmanić i Vanja Ilić. O problemima koji su pred arhitektima, ali i o rješenjima te radu UHA-e u sljedeće dvije godine razgovarali smo s aktualnim predsjednikom Hrvojem Hrabakom i dopredsjednicom Vanjom Ilić, voditeljicom stručnog savjeta.
Koji su bili vaši razlozi za kandidaturu za vodstvo UHA-e te kako usklađujete posao u vlastitim arhitektonskim uredima i vođenje ovako važne institucije?
Hrabak: Na osobnoj razini javni rad me ispunjava i kompenzacija mi je za svu muku u komercijalnom dijelu posla. Javni rad omogućava mi da kroz bavljenje nečim lijepim i uistinu potrebnim zadržim dozu idealizma. A prethodno iskustvo predsjednika DAZ-a pomaže mi da sve savladam i na organizacijskoj razini.
Što bi trebalo promijeniti. Koji su glavni problemi UHA-e?
Hrabak: Pričajući o posljednjih 10 godina, teško da možemo govoriti o problemima jer smo živjeli u izuzetno sretnom desetljeću u kojem je bilo puno posla, poticaja i slobode u arhitektonskom izričaju. Niz sretnih okolnosti rezultirao je velikim brojem arhitektonskih realizacija po javnim natječajima, a koji su u ovako otvorenom, transparentnom i jednostavnom obliku presedan u Europi. Sada se takvo stanje naglo zatvara, kako zbog ekonomske krize tako i zbog restriktivnijih državnih i lokalnih budžeta. Stoga će sigurno glavni problem biti kako održati kontinuitet prakse javnih natječaja. U tom smislu natječajne procedure moramo doreći kako bi, uz arhitektonsku odličnost, jamčile i kontrolu investicije.
Ilić: Često su privatni investitori na formu javnog natječaja gledali kao na nužno zlo koje im je nametnuto GUP-om za određenu lokaciju. Nama je cilj potaknuti privatne investitore da provode javne natječaje s ciljem dobivanja zaista najboljeg rješenja, ne samo u arhitektonskom užem smislu već i kad je riječ o ekonomičnosti, ekologiji i odgovornosti prema prostoru. Zadaća struke je štititi interese obiju strana, i investitora i arhitekata.
Uistinu, do sada su se javni natječaji uglavnom radili za javne investicije....
Hrabak: Kod privatnih investicija razvila se neugodna praksa, a koju su inaugurirale ine gradske uprave, da se natječaj (pa i javni) koristi kao alibi za probijanje raznih koeficijenata i pravila u neuralgičnim točkama urbanog prostora. Privatni investitori upućeni su u to da je natječaj model za iskakanje iz restrikcija i pravila, a nisu imali prilike shvatiti da je natječaj mogućnost za iznalaženje najboljeg mogućeg arhitektonskog rješenja. To je stepenica koju moramo preći.
Znači li to da investitor mora poštovati prvu nagradu, odnosno graditi prema tom arhitektonskom rješenju...
Hrabak: Da se odmah razumijemo, ne postoji investitor koji će prihvatiti rad koji nije i sam prigrlio, bez obzira na prvu nagradu... a inače, u praksi posljednjih godina uistinu je izveden i zavidan broj prvonagrađenih radova.
Pa nije baš uvijek. Sjetimo se samo natječaja za Arenu, kada je stručni žiri DAZ-a odabrao rad Branka Kincla, a Arena je sagrađena po projektu UPI 2M-a...
Hrabak: Da, to je bio klip pod nogama i teško je razumjeti zašto je ta dimna zavjesa bila potrebna. Tada sam bio predsjednik DAZ-a i sjećam se da smo napregnuli sve naše profesionalne snage i rastegli sve kriterije da u iznimno kratkom vremenu organiziramo i provedemo tako zahtjevan natječaj. Duboko vjerujem da su u trenucima žiriranja i Grad Zagreb i Rukometni savez već znali da se dvorana neće graditi ni po bilo kojem natječajnom projektu, a ni na toj lokaciji. Druga dimna zavjesa bačena je kada je rečeno da Svjetska rukometna federacija traži da im se pokaže gotov projekt te da su gotov projekt kupili od Grčke. Na kraju je projekt od početka, u nemogućem roku i vrlo kvalitetno, izrađen u drugom uredu u Zagrebu. Nikada mi neće biti jasno zašto je to napravljeno tako netransparentno. Drugi primjer je svakako natječaj za stadion na Kajzerici. No, naučili smo lekciju i sada znamo kako se ubuduće moramo postaviti prema potencijalnim dimnim zavjesama.
Koje su uopće glavne zadaće UHA-e?
Hrabak: Provođenje natječaja od državnog značaja ili na područjima u kojim nema regionalnih društava, dodjela godišnjih nagrada iz područja arhitekture, izdavaštvo, organizacija izložbi i kongresa arhitekata, međunarodna suradnja te promocija arhitekture u Hrvatskoj i svijetu, kao i suradnja s Komorom arhitekata, regionalnim društvima, ministarstvima...
Kakva bi trebala biti suvremena UHA na pragu drugog desetljeća 21. stoljeća?
Hrabak: UHA si mora naći mjesto na sceni nevladinih nezavisnih organizacija te se što više baviti javnim angažmanom za dobrobit hrvatskog prostora. U tom smislu želimo ju kapacitirati za provođenje raznih programa koji svoja namjenska sredstva crpe iz raznih fondova. U tijeku su dvije aplikacije za takve programe koji se financiraju iz EU fondova. Jedna je za set radionica i natječaja koji bi poslužio za urbani razvoj Vukovara, a druga za istraživanje urbanih struktura tranzicijskih zemalja.
Kakve sve aktivnosti još planira UHA tijekom ove godine?
Ilić: Uz uobičajene, poput godišnje izložbe realizacija, planirano je održavanje niza izložaba. U lipnju na londonskom festivalu arhitekture bit će predstavljena izložba čiji je selektor Leo Modrčin. Taj zadatak povjerilo nam je Ministarstvo kulture. Maroje Mrduljaš, Andrej Uchyitil, Vedran Mimica i Miljenko Bernfest pripremaju izložbu i publikaciju svih nagrađenih radova UHA-e tijekom posljednjih 20 godina, s tendencijom da izložba postane putujuća te da u suradnji sa srodnim institucijama u inozemstvu prezentira i promovira Hrvatsku kroz arhitekturu. Sljedeće godine je i sudjelovanje na Mies van der Rohe Award, čija je UHA članica od 2007.
U jesen se u Zagrebu održava i Kongres hrvatskih arhitekata. Koje će biti glavne teme?
Hrabak: Namjeravamo jasno i precizno formulirati goruće teme i donijeti konkretne smjernice za njihovo rješavanje. Kongres će se, dakle, baviti temama poput javne nabave, javnih natječaja, urbanizma, a svakako i energetske učinkovitosti koja će nam u dobroj mjeri promijeniti profesiju.
Ovaj tjedan u Zagrebu otvorili ste izložbu godišnjih realizacija. Koja je vaša ocjena recentne hrvatske produkcije s obzirom na krizu? Što očekujete da će se odvijati na izboru za iduće realizacije UHA-e?
Ilić: Produkcija je posljednje desetljeće bila iznimno velika, uz vrlo dobar rastući postotak izvrsnih rješenja, što je uostalom potvrđeno i na međunarodnoj sceni gdje su hrvatski arhitekti ostvarili zapažene rezultate i osvojili nagrade u svjetskoj konkurenciji. U ovoj, ali i sljedećoj godini broj realiziranih projekata će sigurno pasti. No, želim vjerovati da će investitori, bilo iz privatnog ili javnog sektora, shvatiti da je ovo idealno vrijeme za projektiranje i planiranje kvalitetnih projekata, da bi kraj krize dočekali spremni za nove investicije.
Dakle, ne očekujete da će se ponoviti 90-e kada su se na realizacijama uglavnom pojavljivali interijeri kafića i trgovina?
Hrabak: Unatoč dubini krize u sektoru, ne vjerujem da može doći do takve stagnacije. Ipak, očekujem da će kraj krize označiti neki ‘novi val’, kakav poticajni program koji će nam svima dati ‘injekciju’ kao što nam je 2000-ih dao POS. Kako će taj novi program izgledati, ne znam, ali kada se pojavi, budite sigurni da ćemo ga svi prepoznati.
Ilić: Nikako ne treba podcjenjivati projektiranje interijera kao jednakovrijedne, vrlo zahtjevne i ozbiljne arhitektonske discipline.
Dakle, neki oblik novog POS-a?
Hrabak: Svakako nešto toliko snažno što će pokrenuti lančanu reakciju i cijelu gospodarsku granu. Tu se kao alibi za nedjelovanje nipošto ne smiju koristiti trenutni problemi naselja Sopnica - Jelkovec koje je zbog raznih birokratsko-politikantskih motivacija kasnilo četiri godine i time izgubilo kompetitivnost.
S ulaskom Hrvatske u Europsku Uniju otvorit će se tržište rada. Kako UHA planira i može zaštititi svoje članove?
Hrabak: Najbolja zaštita nam je nivo stručnog znanja kojim raspolažemo. Naravno, bit će pokušaja ‘uvoza’ jeftinijih projekata, ali ne vjerujem u njihovu kompetitivnost. S druge strane, ulazak dobro posloženih i kvalitetnih stranih projektantskih kuća mora podići i našu razinu usluge prije svega na poslovnom planu i tu ćemo znati pomoći našoj sceni.
Često se spominje nužnost uvođenja normi i standarda za stanovanje. Misli li UHA u suradnji s ostalim strukovnim institucijama pokrenuti stvaranje nekog novog standarda stanovanja...
Ilić/Hrabak: Svakako, standardi moraju postojati i mislim da postoje sve osnove i sva stručna znanja za njihovo donošenje. Primjeri toga su standardi stanovanja kako ih je propisao pravilnik o POS-u ili pak pravilnik o poticajima za energetsku učinkovitost. Šteta je i što puno kvalitetnog materijala provede godine u ladicama. Sigurno je da ćemo u nadolazećem razdoblju u bliskoj suradnji s HKA jasno i glasno postaviti naše potrebe i zahtjeve u tom smislu.
Odmah bih se preselio u Vitićev neboder
Koja vam je najdraža kuća u Hrvatskoj u koju biste se rado preselili?
Hrabak: Bez puno razmišljanja, odmah bih se preselio u neboder Ive Vitića u Laginjinoj ulici u Zagrebu.
Za koji projekt u Hrvatskoj vam je iznimno žao što se nije realizirao jer smatrate da bi on dao novu kvalitetu prostoru i životu?
Hrabak: Za Zagreb je velika šteta i što se nikada do kraja nije izrealizirao kompleks Gradskog poglavarstva, rad Kazimira Ostrogovića, a s njime i serija reprezentativnih javnih gradskih prostora niz glavnu gradsku os.
Na koji svoj projekt ste najviše ponosni ili za koji vam je najviše žao što se nikad nije ostvario?
Ilić: Najznačajniji realizirani projekti su Trg kralja Tomislava u Samoboru kojega sam kao netom diplomirana arhitektica s kolegama, Ivanom Ergić , Zorislavom Petrićem i Vesnom Milutin dobila na javnom natječaju, kao i zgradu POS-a na Cresu (s Ivanom Ergić i Vesnom Milutin). Za nas je Cres bio prvi pravi profesionalni uspjeh, osvojili smo nagradu Vladimir Nazor, priznanje Piranesi, priznanje Luigi Constenza i nagradu Zagrebačkog salona.
Hrabak: Meni je posebno žao što natječajni rad kolegice Dinke Pavelić i mene za hotel u povijesnoj jezgri Rovinja nije prepoznat jer je uistinu proizveo niz kvaliteta, od prostornog odnosa prema povijesnom tkivu do interpretacije izvanserijskog hotelskog programa. Tu lokaciju pohodim još od ranih tinejdžerskih dana i ne postoji mjesto na kojem bih radije radio od te lokacije u Rovinju.
