ZAGREB - Neven Ušumović nije “bučna”, ali je svakako osebujna pojava na književnoj sceni. Odrastao u Subotici, obrazovao se u Zagrebu, životno i profesionalno se skrasio između Umaga i Kopra i od svoga života na granici načinio literarni koncept, koji je, čak i ako sudimo samo po najnovijoj zbirci priča, više nego uspješan i intrigantan.
Svaka njegova dosadašnja prozna knjiga dočekana je pohvalama kritike koja je iščitavala svojevrsnu izglobljenost i distanciranost od proznog “mainstreama”, što ga je na kraju zasluženo dovelo i do pozicije hrvatskog predstavnika u uglednoj američkoj antologiji “Best Eu*-ropean Fiction” koju je uredio Aleksandar Hemon.
Znakovit dijalog
Dok se svojom prethodnom zbirkom priča “Makovo zrno” upustio u znakovit dijalog s jednim od prvih mađarskih modernista, Gézom Scáthom, ali i subotičkim odrastanjem, “Rajske ptice” smještene su na razmeđu slovenskog i hrvatskog prostora i jezika, onog koji čini autorovu svakodnevicu.
Šest ovdje objavljenih priča na neki način potvrđuje ono što smo o Ušumoviću znali otprije - riječ je o piscu spremnom na eksperimente koji se u prozi manifestiraju na sadržajnoj, ali i formalnoj razini. U “Rajskim pticama”, tako, polazi od “stvarnih” i svakodnevnih događaja - jezičnih instrukcija, situacije u domu umirovljenika, nastupa death metal benda, susreta u supermarketu - no Ušumoviću je ta “stvarnosna” razina samo podloga na kojemu razvija svoje osebujne, uvijek pomalo začudne fabule u koje često ubacuje elemente iracionalnog, halucinantnog ili snovitog.
Kao i pisac sam, kao i njegove priče u cjelini, i njegovi su junaci obilježeni granicama, koje se ne smije shvatiti samo u prostornom smislu; to mogu biti životne prekretnice, razmeđa života i smrti, odmaci od dosadašnjeg života , pokušaji da se prijeđe stvarna ili imaginarna granica unutarnjih svjetova, kao i ona koja određuje “pravila” pripovjednog teksta.
Privatni nemiri
U tim pripovjednim svjetovima, građenim pažljivim odabirom atmosfere, pojavljuju se likovi sa svojim snovima i žudnjama koji svjedoče kako su spajanja i razdvajanja manje stvar teritorijalnih granica i vremenskih razdoblja, a više privatnih nemira i prekretnica.
Čitatelj, pak, u toj “multikulturalnoj”, ponekad nostalgičnoj a uvijek barem pomalo melankoličnoj prozi, pronalazi vlastite putove interpretacije koja nije zadana, niti jednoznačna. Ušumovićeva nova zbirka sjajan je primjer kako rafinirana, konceptualno utemeljena proza, uhvaćena u mrežu brojnih kulturoloških i umjetničkih referenci, ne mora biti ni najmanje dosadna i “knjiška”. Dapače, rafiniranost i stilizam zapravo su iznimno strasni, ukoliko su u posjedu ovakvog pripovjednog talenta.
Neprestano pokušavam pisati začudnu književnost
Uvršteni ste u “Best European Fiction”. Neki drugi pisci od toga bi napravili ne vijest, nego cjelovečernji program, no vas se treba pitati konkretno - kako se osjećate u tom društvu i kakve su reakcije?
Našao sam se u društvu pisaca čija proza je snažno utjecala na moje pisanje, između ostalih u antologiji su i Victor Pelevin i David Albahari! Antologija je imala veliki odjek, neki su je recenzenti iskoristili za obračun s američkim književnim mainstreamom: pogledajte koliko su Europljani inventivni! Pisci i studenti s različitih strana svijeta javili su mi se sa zanimljivim komentarima. I to je bilo najljepše u svemu tome.
Živite na relaciji Kopar - Umag, kako je to svaki dan prelaziti granicu?
Hrvatski i slovenski policajci i carinici većinom su vrlo ljubazni, usred ljetne sezone čak i porazgovaramo, napokon neko poznato lice u moru turista! Budući da sam u oba grada okružen dragim ljudima, nije mi teško putovati.
“Rajske ptice” većim se dijelom odmiču od prostora djetinjstva karakterističnog za prošlu zbirku i u prostornom i jezičnom smislu ulaze u vaš trenutni životni prostor. Što u pripovjednom smislu omogućava ta pozicija “pisca granice”?
O književnoj produktivnosti te pozicije naučio sam puno od Daše Drndić i Milana Rakovca, te dakako iz djela Fulvija Tomizze uz kojeg se u Istri najčešće veže ta sintagma. Svojim tekstovima pokušavam dovesti u vezu raznorodne kulturne i jezične elemente i baciti drugačije svjetlo na našu svakodnevicu i intimu.
Kritika vašu prozu čita kao osebujnu, začudnu i uglavnom neusporedivu ni sa čime što se u nas piše. Smatrate li to komplimentom?
Naravno. Harold Bloom ističe da je začudnost, što je jedan od mogućih prijevoda njegovog termina “strangeness”, jedna od glavnih kvaliteta uspjelog književnog djela. Drugim riječima, neprestano pokušavam pisati stranu književnost!
U vašim pričama povijest (pa i sadašnjost) prisutna je “samo u onoj mjeri u kojoj se mogla uočiti”, kako to piše na jednom mjestu u knjizi. Je li u tome vaš koncept?
Upravo suprotno! Tim iskazom samo jedan od mojih junaka zavodi čitatelja, dok iz priče nadire ono nevidljivo - iz sjećanja junaka, iz prošlosti tog životnog prostora.