Ateizam je prilično proširena pojava našega vremena. Ima ljudi koji tvrde da Boga nema, odnosno da oni u njega ne vjeruju. Jesu li doista uvjereni da ga nema, ili su tako raspoloženi da ga ne bi htjeli prihvatiti ni kad bi očito spoznali da on jest? Ili im se možda čini da se sve u svijetu, osobito tolike nesreće i nepravde, događa kao da doista Boga nema, pa im je napokon svejedno postoji li on uopće? Pitanja ateizma su zapravo: Možemo li Boga spoznati? Treba li ga prihvatiti? I čemu se od njega možemo nadati?
Starozavjetna knjiga o Jobu donosi na dramatičan način vjerničko razmišljanje negdje iz 5. stoljeća prije Krista. Nadahnuti mislilac tu se muči i hrve sa svim pitanjima što smo ih upravo natuknuli. U ovom ulomku (Job 38,1. 8-11) ističe kako se Boga može spoznati već iz same prirode. Iako govori iz okvira ondašnje slike svijeta, i danas je istina da čovjek promatrajući prirodu može naslutiti da nam se kroz nju javlja njezin Stvoritelj i Gospodar.
Znanost izravno ne dokazuje Boga, ali na njega ukazuje. Pretpostavka znanosti je razumljivost, logičnost prirode i njezinih zakona. Stoga ona upućuje na misao o vrhovnom vječnom Umu, o Logosu. Srećom, Bog nije samo Stvoritelj prirode nego i ljudima Prijatelj, suputnik i supatnik. Kristov vjernik zna (2 kor 5,14-17) da je Bog u Isusu iz Nazareta uzeo na sebe teret ljudske nesreće, preuzeo odgovornost za sve zlo svakog pojedinca i svega čovječanstva. Bogočovjek je noseći tu odgovornost zajedno sa svim ljudima do kraja podlegao, potonuo u smrt, u užas besmisla, da onda snagom svog vječnog života i smisla ustane iz smrti i svim ljudima ponudi da prođu tim putem oslobođenja.
Isus koji spava u lađi dok se njegovi prijatelji beznadno bore s olujom (Mk 4,35-41) znak je njegove prisutnosti u svim nevoljama ljudskoga života. Može izgledati kao da ga nigdje nema ili kao da je nezainteresiran, spavalački nemoćan. No, samo je pitanje trenutka i naboja vjere koja ga doziva kad će se probuditi, makar u posljednji trenutak otkloniti propast.
