Martinje na svoj način slave i mnogi kojima inače nije do svetaca. Ali im jest do dobroga vina! Ni vjernici nemaju ništa protiv dobroga vina - u pravoj mjeri. Što se vjerskog značenja Martinja tiče, i na televiziji se može vidjeti da naši ljudi barem znaju kako se biskup odijeva, kako i molitvu slaže. Zanimljivo je da naši biskupi i svećenici redovito te običaje ne smatraju svetogrdnima, često ni neukusnima.
Nevolja je u tome što današnji svetac nikad nije blagoslovio vino. Osim onog gutljaja u misnom kaležu. Sveti Martin zaslužan je za vino kao svaki kršćanski svećenik koji misu služi.
Sveti Martin nije ni svoju krv prolio. On je prvi kršćanin koji je proglašen svecem, premda nije bio mučenik. Rođen je u današnjoj Mađarskoj oko g. 315., preminuo u Turonu (današnjem Toursu u Francuskoj), gdje ga je 370. narod izabrao za biskupa. Dotad je više godina bio rimski časnik. Zapamćeno je da je imao poslužitelja roba - kojemu je sam često čistio obuću.
Najviše je poznat po svojoj darežljivosti. Često ga slikaju kako polugolom prosjaku daje polovicu svog vojničkog plašta da ga zaštiti od hladnoće. Iduće noći u snu mu se javio Isus zaogrnut tom polovicom plašta. Nakon toga Martin ode u monahe. Zaređen je najprije za egzorcista - istjerivača zloduha.
Poslije će mu se, kažu, uz samu smrtnu postelju pojaviti zloduh, a Martin koji je navikao takve tjerati, mirno mu reče: “Zašto tu stojiš? Ništa nećeš, krvniče, na meni naći; prima me krilo Abrahamovo.” Za egzorcista s velikim iskustvom to je bilo normalno.
Eto, čuje se od dobronamjernih nekatolika da katolici nemaju sigurnosti o svom osobnom spasenju. Imaju pravu sigurnost, ali ne krepošću vjere - jer o pojedinačnim sudbinama ništa nije objavljeno - nego krepošću nade koja je sudioništvo u Božjoj sigurnosti.
Blagoslov vina nema s tim veze, ali bi mogao postati krepost umjerenosti u piću.
