Združena snaga 15, najveća i najsloženija ovogodišnja vježba Oružanih snaga RH, održana je proteklog utorka na vojnom poligonu “Eugen Kvaternik”, dok je mornarički dio vježbe proveden u akvatoriju Dugog otoka. Osim za promatranje kopneno-zračnog segmenta vježbe, naš smo boravak na poligonu “Eugen Kvaternik” iskoristili i za razgovor s visokim dužnosnicima MORH-a.
Ministar obrane Ante Kotromanović i načelnik Glavnog stožera OS RH general Drago Lovrić potvrdili su za Jutarnji kako će Hrvatska sljedeće godine nabaviti američke samovozne višecjevne lansere raketa (SVLR) M270. Dvanaest operativnih M270 bit će raspoređeno u tri bitnice unutar Topničko-raketne pukovnije, dok će još nekoliko sustava biti kupljeno radi obuke i rezervnih dijelova. To je u skladu s obrascem ovogodišnje nabave 12 samovoznih haubica PzH 2000, kojih je također za operativne potrebe nabavljeno 12 te još 3 za obuku i rezervne dijelove.
Uz to, general Lovrić također je istaknuo da će do kraja godine biti napokon spremna dva ključna dokumenta: Vojna strategija RH te združena vojna doktrina integrirane bitke, koja je na vježbi i testirana.
Ministar obrane Ante Kotromanović i načelnik Glavnog stožera general Drago Lovrić
M270 je moderni sustav čiji borbeni komplet sadrži 12 raketa kalibra 227 mm, podijeljenih u dva modula od po 6 raketa. Ima veću vatrenu moć i domet te bolju oklopnu zaštitu od SVLR-ova koje danas koristi HV, a koji su temeljeni na kamionskim platformama. M270 je baziran na gusjeničnom oklopnom podvozju, konkretno modificiranom podvozju borbenog vozila M2 Bradley, što mu omogućuje i veću taktičku pokretljivost.
Kasetno streljivo
Operativno je više vrsta raketa za M270, a većinu varijanti čine rakete s protuoklopnim kasetnim streljivom. Zbog njegove ubojitosti, iračka vojska je za vrijeme Pustinjske oluje prozvala M270 “čeličnom kišom”. Još jedan indikativni nadimak dolazi iz britanske vojske, “Grid Square Removal System”, odnosno u slobodnom prijevodu “sustav za uklanjanje kvadratnog kilometra”. Taj nadimak proizlazi iz sposobnosti jednog M270 da sa 12 raketa u potpunosti zasiti površinu od jednog kvadratnog kilometra protuoklopnim streljivom te time nanese teške gubitke neprijateljskom oklopu koji se u tom području zatekne.
Trenutno najmodernije rakete za M270 su M30 i M31. Zajedno se nazivaju GMLRS (eng. navođeni SVLR) te su navođene inercijskim sustavom potpomognutim GPS-om. Obje imaju domet od više od 60 kilometara, a razlikuju se po bojnoj glavi. M30 sadrži 404 dvonamjenska M85 kasetna streljiva, dok M31 posjeduje unitarnu eksplozivno-fragmentacijsku bojnu glavu od 90 kilograma.
Umjesto jednog raketnog modula može biti stavljen navođeni projektil ATACMS, čije inačice nose kasetno streljivo ili konvencionalnu bojnu glavu. Hrvatskoj bi prvenstveno bila potrebna varijanta MGM-168, koja nosi unitarnu bojnu glavu od 230 kg, a domet joj iznosi 300 km. Time bi Hrvatska vojska stekla sposobnost izvršavanja strateškog raketnog udara po ciljevima daleko u dubini protivnikova teritorija, čime bismo značajno ojačali našu sposobnost vojnog odvraćanja. Od posebne je važnosti da se uz raketne sustave nabavi i odgovarajuća količina modernog streljiva, kako bi HV mogao što preciznije djelovati. U tu svrhu bi se trebala nabaviti značajna količina GMLRS raketa, ali sasvim neophodna je i nabava određenog broja projektila ATACMS.
Dobrih vijesti ima i za Hrvatsku ratnu mornaricu, koja je u proteklih nekoliko godina revitalizirana. Kako nam je rekao general Lovrić, u svrhu protupodmorničke borbe u dugoročnom razdoblju razmatra se ponovno uvođenje podmornica u HRM, što je inicijativa koja se svakako mora pozdraviti i podržati. Podsjetimo, protupodmornička borba dugo je bila zanemarena i marginalizirana, a trenutno njezine elemente mogu provoditi samo dvije raketne topovnjače klase Helsinki. One su opremljene sonarom, ali ne i torpedima. To ih ograničava samo na detekciju podmorskih prijetnji, no kada su jednom uočene, po njima se ne može učinkovito djelovati, osim dubinskim bombama.
Naime, laka torpeda Mark 44 kojima raspolaže Hrvatska ne mogu biti lansirana, jer nijedna platforma u službi HRM-a nema torpedne cijevi. Nadalje, Mk 44 torpedo je potpuno zastario. Stoga bi se svakako moralo promisliti i o nabavci novog torpeda, poput Mk 46 ili mnogo modernijeg europskog MU90 Impact. Za najviši stupanj učinkovitosti u razmatranje bi se morala uzeti i mogućnost nabave protupodmorničkih helikoptera.
Množitelji sile
S obzirom na specifičnosti hrvatskog mora, nabava podmornica je apsolutno neophodna. One predstavljaju značajni množitelj sile te mogu zatvoriti kanale između hrvatskih otoka i nanijeti teške gubitke protivničkim snagama. Moderne konvencionalne podmornice su u mirovanju potpuno nečujne te se lako mogu pritajiti na dnu te vrebati na neprijateljsko brodovlje. Na umu valja imati i činjenicu da je najbolja obrana od neprijateljske podmornice vlastita podmornica.
U strateškom smislu, i samo postojanje nekoliko podmornica u zoni operacija prisilit će potencijalnog protivnika da potroši značajne resurse i vrijeme te potencijalno odgodi napadne operacije, kako bi neutralizirao svaku od tih podmornica. Krene li se u provođenje tog nužnog koraka nabave za HRM, može se očekivati nabava manje napadajne ili džepne podmornice, a ove potonje mogle bi se graditi i u Hrvatskoj.
Od toga bi golemu korist imala naša brodogradnja, a na sajmu ASDA u Splitu upravo je ove godine predstavljen projekt domaće džepne napadajne podmornice Drakon 220, tvrtke Adria-Mar. To je podmornica duljine 30 metara, površinske istisnine 220 tona, a zaronjene 250 tona.
Maksimalna dubina ronjenja iznosi oko 150 metara, a najveća zaronjena brzina je 10,2 čvora, odnosno 18 kilometara na sat. Maksimalni doplov pod vodom iznosi 280 nautičkih milja, a ukupni doplov je čak 3000 nautičkih milja, dok su provizije za posadu dostatne za 14 dana na moru.
Riječ je zapravo o povećanoj, naoružanoj verziji diverzantske podmornice P-01 Velebit. Posadu čini 9 članova, a naoružanje se sastoji od dvije torpedne cijevi od 533 mm za teška ili laka torpeda. Osim borbenih zadaća, Drakon može prevesti i do 6 specijalaca.
Mine i torpeda
Ako bude naoružana modernim teškim torpedima, poput europskog Black Shark ili američkog Mk 48 ADCAP koji imaju maksimalni domet od oko 50 km, Drakon predstavlja izuzetno opasni borbeni sustav kojim se može suprotstaviti višestruko jačem protivniku. Torpedne cijevi se mogu adaptirati i za ispaljivanje manjih, protupodmorničkih torpeda od 324 mm poput već spomenutog MU90. Osim torpednog naoružanja, Drakon može ponijeti i između 4 i 8 podmorskih mina, a mogućna je i ugradnja podmorskog PZO sustava, poput njemačkog IDAS-a, za obranu od protupodmorničkih helikoptera ili aviona.
S obzirom na izuzetnu zahtjevnost projekta gradnje podmornice, gotovo cjelokupna još postojeća hrvatska industrija bi u njega bila uključena, što bi stvorilo brojna radna mjesta i potaknulo razvoj znanosti i tehnologije. Cijena jednog Drakona 220 kreće se oko 50 milijuna eura, a dobar dio tih sredstava ostao bi u Hrvatskoj. Gradnja za potrebe HRM-a povećala bi i šanse za izvozne narudžbe, a iskustvo u gradnji i projektiranju Drakona bi u budućnosti moglo voditi do razvoja većih i sposobnijih podmornica.
Da bi se prijeko potrebne podmornice znale dobro iskoristiti sugerira znatno poboljšanje stanja u HRM-u kroz proteklih nekoliko godina. Mornarica je profesionalizirana, a mladi časnici dobili su priliku doći na zapovjedne dužnosti, zbog čega je nekad najzapuštenija grana OS RH danas pretekla kopnenu vojsku po operativnoj dostupnosti sredstava i borbenim sposobnostima.
Sposobnosti HRM-a potvrđene su na Združenoj snazi 15. Raketna topovnjača klase Kralj Dmitar Zvonimir na udaljenosti od 26 kilometara uspješno je pogodila i uništila metu protubrodskim projektilom RBS-15B. To je prvi put da je Dmitar Zvonimir, najmlađa raketna topovnjača u HRM-u, djelovala protubrodskim raketama. Kopneni dio vježbe kojem smo prisustvovali bio je vizualno impresivan, a napredovanje naših snaga moglo se pratiti i putem taktičkog sustava za upravljanje bitkom (TBMS). Uočena je i važnost cyber obrane, što je pohvalno, te je vježba započela upravo obranom od računalnog napada na komunikacijsko-informacijski sustav.
Gotovo svi sustavi
U vježbi su sudjelovali gotovo svi borbeni sustavi kojima raspolažu OS RH. Početak vježbe najavila je grmljavina dva lovca MiG-21, koji su pogodili metu topovima Gš-23, a potom je tim Zapovjedništva specijalnih snaga neutralizirao visokovrijedni cilj. Ubrzo je s poligona odjekivalo pucketanje pješačkog naoružanja izmiješano s potmulom tutnjavom topničke podrške i praskom tenkovskih topova. Bitnice haubica i SVLR-ova postizale su visoku preciznost. Uspješni su bili i minobacački te protuoklopni timovi s vođenim raketnim sustavima, a svakako je bilo impresivno promatrati i napad tenkova M-84A4 i mehaniziranog pješaštva s borbenim vozilima AMV.
No, Združena snaga 15 ne može se uzeti kao reprezentativni uzorak opće sposobnosti HV-a. Vježba je dugo pripremana, ali u njoj je sudjelovalo samo 1000 ljudi, većina iz Gardijske motorizirane brigade i Topničko-raketne pukovnije, dok je iz Gardijske oklopno-mehanizirane brigade sudjelovao samo jedan tenkovski vod.
Da bi se objektivno procijenila sposobnost HV-a da u kratkom roku odgovori na agresiju, vježba ovog tipa morala bi biti provedena na razini brigade, koje HV ima samo dvije. Tako maleni broj brigada nedostatan je za samostalnu obranu zemlje, a stvar dodatno pogoršava činjenica da nijedna od te dvije brigade od svojeg ustrojavanja nije u cjelini provela vježbu sa svim svojim sredstvima i ljudstvom. To dovodi do situacije da je teško predvidjeti bi li te brigade u stvarnosti mogle i funkcionirati kao koherentne postrojbe.
Budući da HV nastavlja jačati tehnički i tehnološki, sad treba posvetiti mnogo pažnje samoj organizaciji. Ispravnim planiranjem, selekcijom kvalitetnog zapovjednog kadra i nužnom tehničkom modernizacijom Hrvatska vojska ima potencijal izrasti u dominantu vojnu silu u susjedstvu, koja će biti u stanju obraniti našu zemlju od svake ugroze. Nažalost, za sada se intenzivnije radi na ispunjavanju samo posljednjeg od ta tri navedena uvjeta.