Hamid Karzai, afganistanski predsjednik koji se na izborima u četvrtak natjecao za još jedan mandat, i Abdullah Abdullah, bivši ministar vanjskih poslova i Karzaijev glavni rival, tvrde i najavljuju da su pobijedili, iako se glasovi još broje.
A kako se i ne bi brojali, kad u Afganistanu ima birališta do kojih su samo magarci mogli iznijeti glasačke listiće, zapisnike i glasačke kutije, verući se i saplećući po kozjim stazama, povremeno revući kako samo magarac zna, na oduševljenje televizijskih snimatelja koji su se zlopatili po tim istim bespućima afganistanske zbiljnosti da bi ulovili neki sočan kadar.
Sama činjenica da se kandidati prepiru i da je obojici Zekeria Barakzai, predsjednik Središnjega izbornog povjerenstva, očitao javnu bukvicu da umuknu i ne ometaju proces - zapravo je pozitivna, premda relativno.
Natezanje oko toga tko je pobijedio prije prebrajanja glasova može biti element destabilizacije, može biti i odskočna daska za nepriznavanje izbora i za sukobe oko vlasti - ali to je, paradoksalno, ipak manje zlo.
Natezali su se tako i u Italiji prije nekoliko godina, Berlusconi nije priznavao da je Prodi pobijedio sve vrijeme do novih izbora - ali nije to ugrozilo talijansku demokraciju.
Afganistan se time, dakle, nije udaljio od standarda razvijenih demokracija.
Mogli bismo po tome zaključiti da su njegova bespuća zbiljnosti postala povijesnima.
A to je korak naprijed spram inih, zapravo prapovijesnih zbivanja u toj zemlji, koliko god takvo ponašanje kandidata djelovalo opasno ili barem djetinjasto.
I koliko god se netko rugao zemljama gdje je nužno pečatnom tintom umrljati prst glasača da bi se osigurala regularnost glasanja (to bi i u Hrvatskoj bilo manje zlo od kvasanja broja birača do apsurdne pojave da ih je više nego stanovnika, što znači da imamo što učiti od afganistanskih susjeda naših navodnih iranskih predaka).
Dok su talibani - samozvani vjeroučenici s tipičnim greškama i tipičnom arogancijom samoukâ - prijetili da će otkinuti prst svakome koga uhvate sa spomenutom mrljom na prstu, dok su minobacačima gađali biračka mjesta, dok su atentatima zastrašivali birače i kandidate, dok je na izborni dan izneseno 26 tjelesa ubijenih građana - nekoliko veoma sličnih fotografija, gdje su izborani ratni invalidi ili žene zakopane pod burkom ponosno i prkosno pokazivali svaki svoj umrljani prst, na neki su način jamčili da ni mračnjaštvo i nasilje, zaodjenuti u vjersku frazu, ipak ne mogu trajno zgaziti ljudska prava čak ni u zemlji gdje demokracija ovisi o magaradi.
Na žalost, to je jedino zaista pozitivno što se može reći o stanju u Afganistanu pet godina nakon prethodnih predsjedničkih izbora.
Afganistan je poraz zapadne demokracije, a ponajviše Sjedinjenih Država Amerike. One su naoružavale talibane, uključujući i al-Qa’idina vođu Osamu bin Ladena, kao svoju “produljenu ruku” u rušenju prevlasti sovjetskih intervencionista, premda ih je i sâm Karzai upozoravao koliko je to opasna i kratkovidna politika (o tome je prije četiri godine dao ogorčen intervju za Oxford International Review); one su poslije napada al-Qa’ide na New York i Washington 2001. vojno intervenirale u Afganistanu obećavajući brzi “izvoz demokracije” u tu zemlju - ali ni osam godina poslije rušenja Dvojnih nebodera Afganistan nije čak ni siguran za birače, nema čvrstu ekonomiju koja bi nadvladala interese “gospodara rata” za trgovanje drogom ili oružjem, nema atribute samostalne države kadre da sama kroči naprijed.
Osam godina pošto je predsjednik Bush mlađi objavio svoju pobjedu u Afganistanu, predsjednik Obama je ovih dana najavio da će rat u Afganistanu trajati dugo i da će biti težak.
Zaista vrijedi izreka da ono što dvojica budala zakuhaju ni sto pametnih ne raspetljaju do kraja (pri čemu to citiramo figurativno, ne misleći ni na Brežneva ni na Busha, za kojima bi i Haag imao što vapiti).
Afganistan je više od Iraka (i, na žalost, manje od Palestine i Izraela, za koje nema ni toliko političke volje da se čvor presiječe), lakmusov papir vjerodostojnosti Zapada. I Hrvatske s njime, koja također daje vojnike, a ne zna ponuditi ni dobre usluge, ni išta što bi više sličilo na politiku a manje na silu.
Afganistan je zrcalo u kojemu vidimo onaj svoj zapadni obraz koji nikome ne bismo smjeli pokazati, koliko je ružan.
Inoslav Bešker
