U demokraciji nakon izbora ne bi smjelo biti poraženih. Samo različitih, drugačijih. Izbori koje se može smatrati zakonitima i pravednima daju vlast predstavniku, ili predstavnicima, većine - a manjina odmah te zakonito izabrane predstavnike načelno smatra svima zakonitom vlasti i odgovornima cijeloj državi.
Razumije se da poraženih nema, jer manjina zadržava sva prava u državi, pravo trajnog zakonitog utjecaja i na javno mnijenje i na donošenje zakona i na njihovu provedbu. Zato je, uostalom, uvedeno i pravilo tajnoga glasovanja, da nakon izbora ne bude u državi označenih poraženih manjina.
Koliko je demokracija zrela - a ona to nikad sasvim nije - prepoznaje se, među ostalim, po tome što se ne prozivaju i ne potiskuju politički protivnici. Treba ih uvažavati u skladu ne samo s njihovim brojem nego u prvom redu u skladu s opravdanošću njihovih zahtjeva i prijedloga.
Razumije se da ostvareni izbori s provedenom promjenom nositelja vlasti ne dokidaju različita mišljenja i suprotnosti među strankama i skupinama. Ali bilo bi kobno da pobjednici - ma kolika im bila većina - počnu svoja mišljenja svima nametati. Trajna napetost različitih stavova daje cijelom društvu potreban poticaj za trajna sučeljavanja, usporedbe, prigovore i dogovore - bez čega je demokracija izigrana, pretvorena u jednoumlje. Predstavnik pobjedničke strane ne odbacuje mišljenja manjine, uvažava ih prema sadržaju, a ne prema podrijetlu.
Kad je o vjernicima riječ, njima je prepoznatljivo mjerilo postignute demokracije potpuna sloboda vjerovanja i djelovanja svih vjerskih zajednica - koje se moraju naučiti slobodno djelovati bez pretvaranja i bez uzajamnog ponižavanja. To je na svoj način bilo naznačeno već u evanđeljima (usporedi Mk 9,40), ali je u dugim stoljećima bilo zanemarivano, svaki put na štetu navještanja prave Isusove vjere. Drugi vatikanski koncil je to sasvim pojasnio i propisao. Svaki korak unatrag jako je koban.
