Nije neko otkriće da se lektira prepisuje vjerojatno još od vremena kad je uvedena u obavezni školski program. Ovdašnja praksa prema kojoj se klasici svjetske i domaće književnosti svode na rubrike - mjesto radnje, vrijeme radnje, popis likova, opis likova, sadržaj djela te neuništivu ideju djela - već godinama je ista.

- Lektira, umjesto radosti čitanja, često postaje omraženom prisilom i sredstvom torture. Čitati djelo samo zato da bi se moglo provjeriti je li ustinu pročitano, besmisleno je. Koliko je izgubljene energije u smišljanju zamki! Hoće li dijete bolje shvatiti Antigoninu tragičnu krivnju ako zna nabrojati imena baš svih likova u svakom trenutku. Satovi lektire pretvaraju se u međusobno nadmudrivanje i pokušaj dokazivanja: ‘Pročitao sam.’ ‘Nisi pročitao’ - kaže  Ivana Vladilo, knjižničarka u riječkoj Strojarskoj školi za obrtnička i industrijska zanimanja u svojoj analizi lektira.

Prepišu pogrešno

Kako bi učenici doskočili svim pitanjima koje pred njih iznose nastavnici, služe se i svim mogućim izvorima. Prije nekih dvadesetak godina na tržištu su se pojavili i prvi vodiči za lektire - namijenjeni nastavnicama. Brzo su prešli u ruke učenika.

Kada sam im rekla da se Werther ubio zbog nesretne ljubavi, moji učenici su umrli od smijeha

Danas, pak, postoji cijeli niz najrazličitijih vodiča, čak i za djecu od 1. do 4. razreda osnovne škole. Ali, većina učenika u potrazi za “pomoći u zadnji čas” poseže za internetom prepunim stranica s kojih se mogu skinuti već obrađena djela. Tu i nastaju i problemi, jer nerijetko prepišu, i zapamte, potpuno pogrešne podatke. Premda  interpretacije znaju biti izuzetno zabavne.

Posao nastavnika tako se, uz dobro poznati problem neprilagođenog programa, sveo i na ispravljanje pogrešaka s interneta, dok je pristup književnosti na “domaći način” uz svedostupnost interneta postao još besmisleniji.

- Uvijek sam na tim stranicama i pratim što se objavljuje. Danas gotovo i svatko tko ima svoj blog na njemu ima i barem dvije-tri lektire - kaže Lilijana Radobuljac, profesorica hrvatskog u Tehničkoj školi Nikole Tesle u Vukovaru. Ističe da je tradicionalan pristup lektiri napustila još prije deset godina.

Pobijedila predrasude

- Kad vidim da netko od učenika traži da izdvoje najljepšu rečenicu iz, primjerice, ‘Zločina i kazne’, padnem u depresiju. Ne znam kako itko tko je imalo zainteresiran za knjiNije evnost može zahtijevati nešto takvo od djece. Djeca vole raspravljati, vole se prepucavati, poistovjećivati s likovima i njihovim sudbinama - ističe vukovarska profesorica koja smatra da bi lektiru trebalo hitno osuvremeniti djelima suvremenih pisaca koji opisuje njima bliske situacije. Što opet ne znači da treba izbaciti klasike.

Profesori trebaju pustiti učenike da do kraja izreknu mišljenje, treba ih tretirati kao sebi ravne

- Nedavno smo radili Goetheova ‘Werthera’. Kao uvijek, prvo su pitali koliko knjiga ima stranica i o čemu se radi. A kad sam im rekla da se Werther ubio zbog nesretne ljubavi, umrli su od smijeha. Posebnost ove generacije je da su dovoljno buntovni da se ne libe pokazati što misle. Možete s njima razgovarati o čemu želite, samo morate znati kako im pristupiti. Ponosna sam što mogu reći da moji učenici čitaju lektiru, uključujući i one koji se školuju za trogodišnja zanimanja, na koja smo skloni gledati s predrasudama kada je riječ o čitanju - zaključuje.

Razmišljanja o ljubomori

Na internetu se mogu pronaći najrazličitije obrade lektira - od bizarnih, smiješnih, preko genijalnih i izuzetno kreativnih, do sumanutih i potpuno pogrešnih.

Primjerice, na samo jednoj za lektire specijaliziranoj web stranici istaknuto je pet različitih “interpretacija” Shakespeareova “Hamleta”. Prema jednoj, radnja se odvija u 15. stoljeću, u drugoj se Hamleta smješta na prijelaz iz 15. u 16. stoljeće, dok se u trećoj učenicima sugerira da se radi o ranom 17. stoljeću. Za “Hamleta” potpuno nebitno, za dijete koje je to prepisalo možda razlog nižoj ocjeni.

Pišući “Bijelog jelena”, Vladimir Nazor htio je poručiti: “Čovjek treba živjeti tamo gdje mu je mjesto”, napisao je jedan vispreni učenik u omraženoj rubrici “ideja djela”. Jedna mala mudrica na pitanje, pak, kad se odvija radnja “Careva novog ruha” nudi jako simpatičan odgovor: “Kao i u svim bajkama, prije mnogo godina”. Objašnjavajući strukturu djela “Bez trećega” Milana Begovića, internetski autori razvili su i vrlo zanimljivu tezu o ljubavi i njezinu suputniku - ljubomori. “‘Bez trećega’ je dramsko djelo s psihološkim razmatranjima na ljubomoru, koja nije posljedica jednog fakta, nego jedne dispozicije. Za ljubomoru između dvoje ljudi ne treba postojati onaj treći, nego mogućnost - a to postoji uvijek u mislima onoga koji strepi za nekoga koga voli - da bi mogao stupiti u akciju bilo tko, tko bi mogao biti onaj treći. Ljubomora je kao i ljubav, tu ne treba trećega, dvoje je dosta”, napisao je.

Posebno su zabavni dojmovi koje učenici iznose o pročitanim lektirama, ne libeći se čak ni priznati da im je pročitana knjiga bila dosadna.

 “Ova knjiga mi nije dobra. Uopće ju nisam htjela čitati, no morala sam jer lektira je lektira”, opisala je svoje dojmove o “Alisi u Zemlji čudesa” jedna učenica. Više sreće nije imao ni Držićev “Dundo Maroje”, o kojem se u internetskoj verziji lektire učenicima prenosi sljedeće iskustvo: “Ne znam koja je baš svrha ovog djela kao školske lektire. Zapravo ne razumijem što bismo trebali naučiti? Kako ne smijemo odustati od konačnog cilja, kako treba gaziti sve što nam se nađe na putu radi vlastite koristi? Ovo djelo mi se čak ni ne sviđa. Nema pozitivnih likova, u komediji nijedan lik nije držao do nekih moralnih normi. Ponašali su se kako je to njima najbolje odgovaralo. Jedino što mi se stvarno sviđa je Pometova lukavost i snalažljivost.”

Nađe se među piscima internetskih lektira i potencijalnih urednika, s posebnom strašću prema kraćenju teksta. Istina, mnogi bi se intimno složili s učenikom koji je za Bachova “Galeba Jonathana Livingstona” mrtav hladan napisao: “U knjizi ponekad prevladavaju dosadni i nepotrebni odlomci, pa bi se jedan dio njih mogao i izbaciti”. Kratiti bi, po sudu jednoga učenika, trebalo i “Gulliverova putovanja”. “Djelo je vrlo zanimljivo, ali ima po meni zvani ‘Kraljević i prosjak kompleks’ - previše opisa”, zapisao je, a tko zna koliko njih prepisalo. 

Roditelji posuđuju vodiče

- Uzalud mi svojim studentima govorimo da moraju odustati od takvog pristupa lektiri jer on ne vodi nikuda, a učenike samo udaljava od čitanja. No, nažalost, mnogi od njih kad počnu predavati u školi, idu linijom manjeg otpora, što je besmisleno, pogotovo u današnje doba kada su izdavači na vodičima napravili cijeli biznis, a da ne govorim o internetu koji je svima dostupan - rekao je dr. Ante Bežen, prodekan na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, koji smatra da bi struka sama morala incirati promjene, a ne se tvrdoglavo držati starog modela. 

O tome koliko je lektira mrska učenicima svjedoče i grupe na Facebooku. Dok one za ukidanje lektire imaju i do nekoliko stotina članova, grupa “volim lektiru i čitanje” samo je jedna, a ima dva člana. 

Neovisno o tome, Jasna Kovačević, voditeljica zagrebačke Knjižnice Bogdana Ogrizovića, tvrdi da djeca vole čitati, a ocjene da je “internet istisnuo knjigu” smatra najobičnijim stereotipom. - Uvjerena sam da se se kod svih može razviti ljubav prema čitanju te navika odlaska u knjižnice. Vidim to i kod svojih korisnika, od kojih mnoge poznajem još dok su bili djeca. Svi oni znaju da je knjižnica tu radi njih, ali treba uložiti neki trud. Sumanuto mi je da roditelji djeci posuđuju vodiče za lektiru, da se takva izdanja sufinanciraju novcem poreznih obveznika i da svi zajedno sudjelujemo u praksi koja promiče nerad i nečitanje. Teško ćete naći dijete koje ne posjeduje elelementarnu znatiželju za svijet oko sebe, samo jedan dio te znatiželje treba usmjeriti prema pisanoj riječi- rekla je Kovačević.

Po jedan pisac godišnje

Da se djeci lektira može posredovati i na zanimljiv način, svjedoči i iskustvo Goranke Lazić, profesorica hrvatskog na Prirodoslovnoj školi Vladimira Preloga u Zagrebu, koja kaže da njezini učenici vole čitati te da nema problema s motivacijom. - Profesori se trebaju maknuti od ex catedra pristupa i pustiti učenike da do kraja izreknu svoje mišljenje, poštovati ih kao sebi ravne i poticati kritičko razmišljanje. Pokušavam različitim tehnikama, primjerice raspravljanjem i igranjem uloga, potaknuti učenike da pročitaju neko djelo. Za to se i sama moram dobro pripremiti, a u sistematizaciji takvog pristupa mnogo su mi pomogli specijalizirani seminari koje sam završila - rekla je profesorica Lazić te istaknula da su joj najljepši kompliment dali učenici kada su joj priznali kako im je žao što nisu pročitali Flauberta jer samo sa znanjem s interneta nisu mogli sudjelovati u raspravi o problemu žena. 

To ih je, kaže profesorica Lazić, na kraju i potaknulo da pročitaju “Gospođu Bovary”. Korištenje interneta teško da se može zaustaviti. Ono što se može u pristupu lektiri jest konačno se ugledati na neke od inozemnih praksi. U većini stranih škola tako se već davnih dana odustalo od kronološkog pristup književnosti, ne postoje obavezni naslovi, a nije rijetkost da se jedan autor proučava cijelu godinu.

Nije sve na internetu istina

Riječka knjižničarka Ivana Vladilo, koja je istražila neka od inozemnih iskustava, kao primjer navodi Novi Zeland, gdje lektira u našem smislu ne postoji. - Nema ni kronološkog pristupa književnosti, što im omogućuje samostalno istraživanje. U jednoj školi su tako cijelu godinu proučavali Shakespearea i kroz njegova djela upoznavali osnovne pojmove teorije književnosti. U drugim zemljama bave se, pak, samo nacionalnom književnošću, primjerice u Španjolskoj. U Kanadi nastavnik prihvaća svaki naslov svakog autora kojeg učenici odaberu, a obveza im je godišnje napisati dva prikaza knjiga po izboru - kaže Vladilo i dodaje da se i u Hrvatskoj situacija smekšala te je sve više nastavnika koji učenicima dopuštaju veću slobodu u izboru djela.

Međutim, Vladilo, kao i drugi sugovornici s iskustvom rada u praksi, upozoravaju da postoji realna opasnost da tu slobodu dokine državna matura na kojoj će se provjeravati i znanje učenika o propisanim lektirnim djelima.

- Nije samo lektira i nastava hrvatskog jezika ta koja bi dijete trebala motivirati na čitanje. Djeca bi naviku čitanja morala razvijati i kroz druge predmete, primjerice povijest i strani jezik - upozorava Vladilo. Napominje da, dok hrvatski učenici još uglavnom štrebaju za ocjenu, njihovi vršnjaci u drugim zemljama motivirani su za vlastito istraživanje, pri čemu se nerijetko služe internetom. - Nema ništa sporno da se djeca, uz različite druge izvore, služe i internetom. Samo ih treba naučiti kako se internet koristi, koji su sadržaji prikladni, kako se citira i da ne prihvaćaju sve što na njemu piše kao apsolutnu istinu - zaključuje Vladilo.

Ivana Kalogjera Brkić, Adriana Piteša