Prošao je još jedan Jom ha-Šoa, nedugo ranije je Benedikt XVI ušao u rimsku Veliku sinagogu, treću u svom pontifikatu, drugi papa ondje - a u Zagrebu će evo proteći sedmi decenij da u Sinagogu ne može ni Židov, kamoli kardinal. Ne samo zato što je jedan gradonačelnik naredio rušenje Sinagoge, nego zato što nijedan gradonačelnik poslije, bez obzira na stranku na vlasti, nije naredio da se sinagoga ponovo izgradi. Da susjedu slučajno autom srušite vrata, morali biste mu ih platiti - a u nas je Zagreb srušio sinagogu pa sada, kao milost, ipak dopušta da Židovi sami skupe peneze ako je hoće obnoviti - a u međuvremenu trlja ruke dok se oni glože. Svakom režimu sinagoga smeta.
Zagrebačku sinagogu, u maurskoj verziji klasicističkog stila, sagradio je 1865-66. po vlastitu projektu bečki arhitekt i graditelj Franjo Klein, koji je od 1850. pa do smrti djelovao 39 godina u Zagrebu, davši mu jedan od arhitektonskih pečata.
U trenutku kada je izgrađena, Donji grad se tek približavao sadašnjoj Praškoj ulici (kada je formirana, potkraj pretprošlog stoljeća, ta je ulica ponijela ime nadvojvotkinje Marije Valerije). Zagreb se još povećao, Sinagoga se našla u centru Donjega grada, nabujaloga došljacima, koji su već u sljedećoj generaciji bili veći Zagrepčanci i fetiviji purgeri od domorodaca, pa im je zgrada s Davidovom zvijezdom u centru bila vidljiv trn u boku mita o nacionalno-vjerskom jednoumlju “metropole”.
U zagrebačkome Hrvatskom narodu je 12. listopada 1941. objavljena vijest: “Jučer poslije podne po odredbi gradskog načelnika Ivana Wernera počelo je s rušenjem židovskog hrama u Zagrebu. Ova je odluka donesena zbog toga jer hram nije bio u skladu s općom sredidbenom osnovom za uređenje grada Zagreba.”
Bilo je logično, u neku ruku, da posljedice Wernerova terorizma (koji mu je uračunat u smrtnu kaznu) počne popravljati prvi gradonačelnik oslobođenog Zagreba, “Konspirator” Saili. Ništa od toga: Židovima nije vraćen ni kamen kojim je izgrađena Sinagoga. On je, nakon rušenja, iskorišten da bi se uz Meštrovićev i Bilinićev paviljon na Trgu Kulina bana (sadašnjem Trgu žrtava fašizma) dodale tri munare. Ti minareti su srušeni 1946, ali kamen nije vraćen na mjesto zločina, nije predan vlasniku, Židovskoj općini, nije ostavljen ni Rijasetu, nego je navodno ugrađen u savski nasip.
O Sinagogi se šutjelo, fotografije njezina rušenja objavljene su prvi put tek 1986. u Vjesniku. Nedugo zatim je tadašnja Jevrejska općina u Zagrebu dala inicijativu da se na prostoru gdje je nekada bio židovski hram izgradi zgrada za društveno-kulturne sadržaje, gdje bi se nastavio rad na očuvanju židovskih kulturnih i društvenih vrednota, pa bi se u tom sklopu sagradila i mala sinagoga, umjesto nekadašnje reprezentativne. Grad Zagreb je to 1989. odbio jer se to nije, kažu, uklapalo u urbanistički plan, kako ga je vidjela sekretarica Marina Matulović-Dropulić, ako se dobro sjećam. Od Wernera do tadašnje sekretarice promijenila se terminologija, sredidbeni je postao urbanistički, ali obrazloženje je bilo isto.
U rujnu 2006. javnost je obaviještena da su svi napokon suglasni da Sinagoga u Zagrebu bude ponovo izgrađena, na istom mjestu, gdje je i srušena 1941, da je to zajednička inicijativa i državnog vrha (predsjednika Mesića, premijera Sanadera, predsjednika Sabora Šeksa), i zagrebačkog gradonačelnika Bandića, i dvaju međusobno temeljito isposvađanih židovskih entiteta u hrvatskome glavnom gradu: Židovske općine, te Židovske vjerske zajednice Beth Israel.
Obećanja političke vrhuške ostala su pljeva na vjetru; sramota za to pada i na njihove stranke na vlasti u Vijećnici, odnosno u Saboru - a to je, zapravo, sva politička panorama Hrvatske, uključujući i političke predstavnike manjina.
Netom se 2006. učinilo da bi Zagreb i Hrvatska napokon vratili Židovima barem tu porušenu zgradu, začuli su se glasi da bi je trebalo graditi negdje na periferiji. Ma nije istina da Zagreb ne trpi Židove - trpi, trpi, ali bi radije da se ne vide. Nije riječ samo o Židovima. Jednako je i s Muslimanima: na džamiju je grad pristao ali ni za živu glavu u centru metropole, gdje bi bila vidljiv znak nazočnosti, nego daleko na periferiji, u Borovju, da se samo izdaleka nazre s neke od glavnih pristupnih cesta. Hrvatska po tome ustrajno perpetuira ustaški antisemitizam, barem pasivno.
